Veleposlanik Daniel Benjamin koji je u State Departmentu od 2009. do 2012. obnašao dužnost koordinatora za protuterorizam objašnjava da za razliku od muslimanske zajednice u SAD-u koju čine uglavnom dobrostojeće obitelji iz brojnih većinski muslimanskih država, uz iznimku siromašnih izbjeglica iz Somalije, europski su muslimani većinom siromašniji i neobrazovaniji od većinskog stanovništva zemlje domaćina.

'Prihodi i obrazovanje američkih muslimana gotovo su isti kao kod prosječnih Amerikanaca (...) nasuprot tome, europske muslimanske zajednice formirali su siromašni seljaci koji su stigli kao privremeni radnici u rastućoj industriji poslijeratnog razdoblja. Očekivalo se da će se vratiti kući, no ostali su i nakon što su se tvornice zatvorile, a njihov je broj rastao zahvaljujući dolasku brojnih članova obitelji i velikoj stopi nataliteta', pojašnjava Benjamin.

'Došli su kao sirotinja i uglavnom ostali sirotinja, bez pristupa visokom obrazovanju i s većom stopom nezaposlenosti i to u zemljama koje su pogođene tom pošasti nedovoljnog broja radnih mjesta', zaključuje autor članka.

Ističe da, prema anketama, iako većina europskih muslimana ne želi imati veze s ekstremizmom, među njima je daleko više ekstremista nego među američkim muslimanima.

Kao primjer navodi izvješće instituta Soufan Group iz prosinca koje govori da se 470 od 660.000 belgijskih muslimana otišlo boriti u Siriju ili Irak, što po postotku čini belgijsku muslimansku zajednicu u zapadnoj Europi najvećim dobavljačem militanata za Bliski istok. Istovremeno, iz SAD-a se džihadistima na Bliskom istoku pridružilo samo 250 od 3,3 milijuna muslimana.

Nedostatne sigurnosne mjere su također jedan od čimbenika zašto je Europa laka meta za teroriste, navodi se u tekstu koji prenosi 'Politico'. U SAD-u su nakon 11. rujna 2001. znatno pojačane mjere sigurnosti, posebice prema osobama koje dolaze iz određenih krugova i država, a Amerikanci već 15 godina neumoljivo rade na profiliranju mogućih terorista. Kao podsjetnik, u terorističkim napadima u Madridu 2004., Londonu 2005., Parizu 2015. i Bruxellesu 2016., ubijeno je 426 ljudi. U SAD-u je, ako ubrojimo i pucnjavu u Fort Hoodu, u napadima na bostonskom maratonu i San Bernardinu poginulo sveukupno 46 ljudi.

Od napada 11. rujna SAD je na sigurnost zemlje i svojih građana potrošio 650 milijuna dolara, a za Europu čak ne postoji ni usporediva statistika.

'Unutar te slike, Belgija je posebice otužan slučaj', piše autor i podsjeća na stubokom politički podijeljenu zemlju između Flamanaca i Valonaca, unutarnju političku krizu koja je s prekidima trajala od 2007. i 2011. te je državom upravljala tehnička vlada, i činjenicu da je Belgiji trebalo preko 500 dana da konačno formira vladu.

'Jednom sam belgijskom dužnosniku natuknuo da se njegova zemlja po pitanju koliko joj dugo treba da formira vladu natječe s Irakom, a on je tek kroz zube prozborio da ta usporedba nije dobrodošla', piše Benjamin.

Postoje i drugi razlozi zašto Europa jest i zašto će biti još dugo godina meta terorista, piše autor i objašnjava da je SAD opasan s dva oceana i geografija mu je išla na ruku.

Europa je međutim 'slaba na vanjskim granicama, unutarnje granice su nepostojeće, a migrantska kriza je dovela skoro milijun i pol migranata zbog čega se suočava s daleko većim opasnostima', tvrdi autor članka.

Upozorava ipak da prednosti Amerike nisu razlog za samozadovoljstvo i opuštenost, iako govore da panika nije opravdana.

Ističe da 'puno toga može krenuti krivim putem, posebice ako se u predsjedničkoj kampanji nastave demonizirati američki muslimani koji su prva linija obrane protiv ekstremizma i čije je povjerenje u američke službe neprocjenjivo'.

'Ako se nasilje u Europi proširi, nećemo izbjeći suočavanje s velikim izazovom - požarom u susjedstvu s nepredvidljivim posljedicama', zaključuje autor i podsjeća da je 'stara Europa' u emocionalnom smislu, kako je to sažeo Donald Rumsfeld, 'naš najbliži susjed i najbliskiji vršnjak'.