Uoči te mitske 1979. godine cijeli Split svakodnevno je obilazio gradilište na tadašnjem sjevernom rubu grada, pustopoljini poznatoj isključivo po ljekovitom blatu i gdjekojem nasadu kupusa. Emocije su bile pomiješane: s jedne strane grintalo se zbog selidbe kluba sa Starog placa na periferiju i činjenice da se odustalo od gradnje novog stadiona u centru, za što su nacrti već bili gotovi i čak su se prikupljale donacije navijača, a s druge strane divilo se čudesnoj strukturi koja je nicala iz blata i iz dana u dan izgledala sve nestvarnije i sve moćnije.

Čak i u gradu koji je u to doba doživljavao metamorfozu iz prašnjave i zapuštene provincije u ozbiljno urbano središte taj Poljud predstavljao je dimenziju više.

Slutilo se već tada da se radi o jedinstvenom pothvatu, u idućim godinama njegove kopije nicale su od Italije preko Malezije do Japana, a službena potvrda stigla je tek prije nekoliko godina - kada je stadion službeno proglašen zaštićenim kulturnim dobrom - te lani, kada je bio glavna zvijezda izložbe u Museumu of Modern Arts (MoMA) u New Yorku.

Danju školjka, noću svemirski brod

Danju nalik školjci, skladno položenoj tako da s jedne strane gleda na Marjan i s druge na Kozjak te da gotovo opipljivo oplahuje more, a noću poput spuštenog svemirskog broda osvijetljen sa 630 moćnih reflektora, Poljud je najposjećeniji hrvatski stadion. Na utakmicama, ali i mimo njih.

'U prošloj godini proveo sam više od deset tisuća ljudi', kaže nam stadionski vodič Frane Grgurević. Mahom se, kaže, radi o Britancima, Skandinavcima, Nizozemcima i Poljacima, dok domaći uglavnom dolaze u školskim ekskurzijama. Slavonci, Istrani i ljudi s Kvarnera, a bogme ima i dosta Zagrepčana. 'Obično ih zanima čisto sportski dio, pa ostanu zapanjeni kad uđu u trofejne sale ili se spuste do terena, ali stižu nam i ljudi zainteresirani za čistu arhitekturu', referira Grgurević.

Veliki hrvatski arhitekt, pokojni Boris Magaš, stvarni je otac Poljuda: u te dvije i pol godine na njegovoj gradnji radio je doslovno od zore do noći. U jednom razgovoru za HTV objasnio je svoj koncept dviju glavnih tribina kao dva grčka teatra, sa savršenom akustikom i odnosom između gledatelja i glumaca te središnjim prostorom kao autoritetom koji ima otvoren pogled kroz proziran krov.

A taj krov, jedinstvena struktura od čelika i leksanskih ploča, prva je takva konstrukcija na svijetu napravljena bez ijednog potpornog stupa.

Baš ovih dana u Split navraća ekipa iz 'Discoveryja': u svom serijalu 'Impossible Engineering' rade epizodu o nekakvom golemom aerodromu u Kini koji cijeli stoji na šest stupova, pa su i oni istražujući unatrag došli do Poljuda i konstrukcije čiji je projektant, po Magaševoj zamisli, inženjer Ivo Jelić.

'Ovdje se zbilja radi o izvanrednom inženjerskom pothvatu, građevini koja je pionir tzv. sustava MERO, pomoću kojeg je stvorena metalna prostorna rešetka bez potrebe za potpornim stupovima, čime je ostvaren oblikovni koncept školjke i prostorni kontinuitet unutar nje, ključan za komunikaciju s okruženjem, što je bila i glavna misao arhitekta Magaša', objašnjava za tportal današnji predsjednik Društva arhitekata Splita Dragan Žuvela.

'Da, bez pretjerivanja, stadion Poljud je arhitektonsko remek-djelo. I ne samo to, on je kulturna baština Splita, čija je najveća specifičnost to da je uspio postati modernistička građevina unatoč nezgodnoj urbanističkoj situaciji. Naime, pozicioniranje stadiona na ovoj lokaciji nije najzgodnije rješenje za regionalni stadion, no u ovom slučaju arhitekt je uspio izvanrednim projektiranjem i fantastičnom komunikacijom s okruženjem i kontekstom stvoriti objekt toliko jak da nadjačava generalne urbanističke mane, a to može postići samo zaista vrhunska arhitektura', objašnjava Žuvela.

'Moram spomenuti još jedno značenje Poljuda, posebno u današnjem kontekstu: on nam je podsjetnik da smo nekad ipak išli prema zvijezdama, bez straha i bez kompleksa, kao grad i kao struka, te promatranje Poljuda danas na trenutke izgleda kao da gledamo neki artefakt drevne Atlantide, nama nedohvatljiv. Što je zapravo tužno', zaključuje predsjednik Društva arhitekata Splita.

'Nije Split izmuzao republičku blagajnu'

Mada, ako ćemo iskreno, ni u to doba nije bilo baš sasvim jednostavno izvesti pothvate ove razine. Ondašnji predsjednik Skupštine općine Split Jakša Miličić za tportal je prvi put ispričao jednu zgodu - zapravo, lukavstvo - zahvaljujući kojoj je uopće došlo do gradnje stadiona.

'Dakle, kompletno zemljište bilo je u vlasništvu vojske, odnosno Vojnopomorske oblasti koja je na njemu uzgajala i kiselila kupus za svoje vojnike. Pristali su prodati ga, ali mi nikad nismo plivali u novcu pa smo ga morali nekako stvoriti. I pozovem ja našeg velikog urbanista i arhitekta Franu Gotovca u šetnju obližnjim Spinutom, tada friško izgrađenim i potpuno opremljenim kvartom, nakon čega ga upitam kakav mu je dojam. I on mi kaže: 'Ima još mista' - točno ono što sam želio', prepričava nam Miličić.

'I tako on dobije zadatak projektirati, a Poduzeće za izgradnju Splita izgraditi tri solitera s oko 400 stanova, s time da sam naložio da novac za komunalno opremanje stave sa strane, na jednu hrpu. Tako je i bilo; njime smo kupili sve što nam je trebalo', otkriva nam naš sugovornik detalj koji, kaže, nije zabilježen ni na jednom papiru - nego tek u usmenoj komunikaciji njega, pokojnog Gotovca i također upokojene tvrtke PIS.

Split je i u to doba imao svog gradonačelnika, no funkcija predsjednika Skupštine općine bila je daleko moćnija i utjecajnija - pa je baš Miličić prava osoba koja će nam demistificirati tvrdnje da su Mediteranske igre bile alat pomoću kojega je grad debelo izmuzao republičku i saveznu blagajnu, odnosno da je goleme investicije platila cijela tadašnja Jugoslavija.

'Ma to naprosto nije točno: apsolutno sve - od ukopavanja pruge kroz centar grada, izgradnje bazena i sportskih dvorana, uređenja infrastrukture i probijanja tunela kroz Marjan pa do Poljuda - financirano je po precizno utvrđenom modelu. Split je platio 50 posto, tadašnja Socijalistička Republika Hrvatska 35 posto, a Federacija tek 15 posto, a čak i to mahom se odnosilo na oslobađanje od poreza na uvoznu opremu i materijal. Mediteranske igre bile su naša velika, ali prvenstveno splitska epopeja', zaključuje Miličić.

Poljud se danas u javnosti najčešće proglašava 'prekrasnim, ali zapuštenim', što je tek djelomično točno: stadion je u stvarnosti savršeno funkcionalan, no istina je da je dio standarda - prije svega onaj o komforu gledatelja i razini sadržaja - na razini otprije nekoliko desetljeća.

Hajduk je prije dvije godine izradio studiju njegova pretvaranja u multifunkcionalnu arenu, što uključuje otvaranje vanjskih dijelova istočne tribine za komercijalne sadržaje. Projekt se procjenjuje na dvadesetak milijuna eura i na njemu se navodno intenzivno radi, a paralelno traju pripreme za stadionski facelifting kroz projekt 'Split - mjesto dodira kulture i sporta'. Naime, prije tri godine iz europskih fondova odobreno je pet milijuna kuna za pripremu dokumentacije potpune sanacije kompletne konstrukcije i ona će, kako je tportalu potvrđeno ovih dana, biti dovršena do konca ove godine.

'Projekt sanacije stadiona (kompletno krovište, konstrukcija, zaštita od korozije i protupožarna zaštita) procijenjen je na 100 milijuna kuna i tehnička dokumentacija, odnosno glavni projekt, pred samim je dovršetkom. Uz to, izrađeno je idejno rješenje za Muzej Hajduka s interpretacijskim centrom i ta investicija će, po pretpostavkama, iznositi oko 30 milijuna kuna. Grad Split će se u idućoj financijskoj perspektivi Europske unije prijaviti na poziv i, po planu, početak provedbe očekujemo tijekom 2022. godine', kazali su u splitskoj gradskoj upravi za tportal.