Htjela je ići u Sarajevo, nije mogla. Faks joj je nudio opciju Ljubljane i Zagreba. Ljubljana je preblizu kući. Onda, Zagreb. Studentica istočnoeuropskih studija, Maddalena Avon, zatekla se prvi put u Zagrebu pred nekoliko mjeseci, bio je kišan i maglovit dan, palo joj je na pamet kako se možda zeznula. Ali hej, idući dan zasjalo je sunce i Zagreb je odjednom postao destinacija iz snova: 'Zgrade su dobile drukčiju boju, počela sam gledati arhitekturu i osjetila kako mi je grad izuzetno blizak. Osjećam se ovdje kao doma.' Doduše, ne znam kako se Maddaleni stvorio taj domaći osjećaj s obzirom na to da nije iz Milana, a Zagreb u sljedećoj rečenici opisuje kao hrvatski Milano. Ispada da smo veći Talijani od Talijana, barem onih sjevernih: 'Ljudi su u Zagrebu prilično modno osviješteni. Prođeš Ilicom, imate puno stilski uređenih barova i restorana, cure su ne samo vrlo lijepe nego i sređene. Ništa od toga nećeš vidjeti u Trstu.'

Brutalno malo Talijana se zanima za države s Balkana. Da ih pitaš što znaju o Hrvatskoj, ne bi imali za reći ništa posebno. Preciznije, u Trstu se ne govori o Hrvatskoj nego o Balkanu generalno. I mentalni prostor koji zauzima ta riječ uglavnom je natrpan ćevapima, burecima, ciganima, Kusturičinim filmovima ili muzikom Bregovića. Stav Tršćana prema Balkanu podvojen je i nabrijan. Ili ga vole više nego ostatak Italije, ili ga više mrze, informira me Maddalena koja je naposljetku u Zagrebu otkrila ravnotežu između grada i prirode: 'Puno je ovdje auta, dima i zastoja u prometu, ali imate i utoliko više zelenila nego Trst. Zagreb je više raznolik, nije prevelik, i tramvaji vam voze cijelu noć. To nikada nisam vidjela. Baš se osjeća da je glavni grad.' Hm, OK.

Jasno, kada se upoznaje s ljudima po ZG-u i kaže odakle je, automatski joj natuknu kako je Trst bio šoping-meka za vrijeme ex-Yu, očito demonstrirajući da mi znamo o njima još manje nego oni o nama. Nešto u čemu ih ipak razvaljujemo je poznavanje engleskog jezika. I gostoljubivost, što će reći da ako u grupi ljudi jedan ne govori hrvatski, ostatak grupe govori engleski. U Italiji, Maddalena će, takvo što je nezamislivo. Cura zna što govori. Bila je na studentskoj razmjeni u Mađarskoj i doživjela šok i nevjericu: 'Nikada se na ovim prostorima nisam osjećala kao stranac. Što mi se dogodilo u Mađarskoj. Ondje postoji neka vrsta straha i neprijateljstva. Tek sam na kraju doživjela da mi se netko nasmiješio i tek nakon što sam pokušala govoriti mađarski.'

Gostoljubivost ne znači i ljubaznost. Talijanski frendovi koji joj dolaze u ophodnju u Zagreb primjećuju da smo blago grezi: 'Pričaju mi o vašoj grubosti, ali meni se to sviđa. To mi je iskrenije. Mada je malo smiješno da dečki hodaju po zimi u kratkim rukavima. Koja je poanta? Pokazivanje mišića, muškosti?'

Maddalena ima teoriju o desetminutnoj distanci. Ljudi su u Zagrebu isprava suzdržani, ali treba im najviše 10 minuta da se otvore. Svakodnevno to provjerava na liniji Filozofski fakultet – menza – KSET. Ne kuži žena, doduše, zašto je stalno na meniju meso, krumpir i salata, ili zašto su posvuda razbacane pekarnice, ili zašto toliko ljudi prodaje cvijeće po centru, ali reći će sljedeće – Zagreb se razvija, ide naprijed, za razliku od Trsta gdje sve stoji i ekipa je generalno lijena za promjene i učenje. Kažem joj kako takvim izjavama sjeda na volej svima koji optužuju južnjake da su u krizi jer ne vole raditi. Ali, ne, u Trstu je stvarno tako.

Svačim se bavi mlada Talijanka. Zračnom akrobatikom tj. plesom na svili. U Zagrebu je na svoje oduševljenje našla tri različite škole. Bavi se i izbjeglicama. Prvi se put zaustavila u izbjegličkom kampu kada je prelazila hrvatsko-slovensku granicu na putu za Zagreb. Vrijeme je, veli, bilo lijepo, situacija smirena, ništa šokantno. Par tjedana kasnije otišla ponovno. Bila je strava i užas, i saznala je ponešto o hrvatskoj policiji: 'Došli smo na hrvatsko-slovensku granicu kod Harmice, autobusi nisu bili dobro organizirani, ljudi su prelazili preko rijeke. Organizirali smo se s ostalim volonterima, napravili smo prolaz, pripremili smo toplu hranu i odjeću za djecu. Hrvatski policajci su bili stvarni humani, nisam to očekivala. Htjeli su da izbjeglice prijeđu što brže. Neki su i prelazili s njima. Fascinantno. Ostala sam dva dana.'

Austrijska policija se isto ponijela OK. Slovenska – i ne baš. Kaže, svijetlili su im baterijama u lice i pitali ih što žele. Nikakva otvorenost za suradnju. 'Ići ću ponovno na granicu kada uskoro započnem suradnju s Centrom za mirovne studije. Znam da moram biti čvrsta i od pomoći. Ako si previše emocionalan, ne možeš', zbori Talijanka.

Je li Hrvatska bila humanija od svojih susjeda? Maddalena nije ziher. Pripisuje to sakupljanju predizbornih bodova. Hrvatski volonteri su joj nudili interpretaciju po kojoj smo donedavno bili u ratu, znamo što to znači itd. Još uvijek nije sigurna, mada će priznati kako je najbolju stvar u prelasku izbjeglica preko balkanskih zemalja napravila upravo Hrvatska kada je u Slavonskom Brodu postavila mjesto za punjenje mobitela i ekrane koji su pružali korisne informacije na arapskom.

Nije da mi nije drag, ali čudno mi je kako je Zagreb uspio tako zablistati u nečijim očima. Očito dugo nisam bio u Trstu.