Gordan Turković razbija famu kako je populizam karakteristika isključivo desnih stranaka. Imamo primjere, naglašava, lijevih stranaka koje u svojem djelovanju i diskursu imaju itekakva obilježja ove pojave, primjerice grčka Siriza.

I lijevi i desni populisti imaju nešto zajedničko: otpor prema političkim elitama, establišmentu i globalizaciji te protivljenje konceptu Europske unije, tumači Turković.

Populizam spaja lijeve i desne

'To je otišlo toliko daleko da je, recimo, baš u Grčkoj ultralijeva Siriza koalirala s ultradesnom populističkom strankom Neovisni Grci kako bi osigurala većinu u parlamentu. Sve ovo dokazuje da populisti sve manje mare za ideologiju te se mogu grupirati na osnovi percepcije 'zajedničkog neprijatelja' – Europske unije, političkih elita i slično', dodaje.

Slična je ljubav lijevih i desnih u Slovačkoj, u kojoj su socijaldemokrati ušli u koaliciju s desnim euroskepticima.

'Tamo je Smer-socijaldemokracija u tročlanoj vladi, koju čini i populistička Slovačka nacionalna stranka. Negdje se takve koalicije jednostavno matematički više ne mogu izbjeći', smatra Turković i iznosi podatak kako su populističke stranke više nego utrostručile svoju potporu u Europi u proteklih 20 godina, odnosno sudjeluju u vladama čak 11 europskih zemalja.

'Ovome su zasigurno kumovale velika ekonomska kriza, a onda i izbjeglička kriza, koje su zahvatile naš kontinent. Potezi vlada europskih zemalja tada su u mnogočemu proizveli nesigurnost i nepovjerenje građana u establišment i stvorili dodatno plodno tlo za razvoj populističkih ideja. Dali su zamah Beppu Grillu u Italiji, Andreju Babišu u Češkoj, pa i Marine Le Pen u Francuskoj. Zar nije i jedna od glavnih Trumpovih poruka bila kako Hillary Clinton dolazi iz vladajućeg sustava koji je osiromašio Amerikance? Svi znamo kako je to završilo', rezimira naš sugovornik.

Što bi točno bio populizam?

No što je zapravo populizam i koristimo li ispravno taj izraz?

Ankica Mamić kaže da se u posljednje vrijeme puno govori o rastu populizma, uzrocima tog trenda i prijetnji europskim gospodarstvima, ali zapravo ništa tu nije novo.

'Populizam u svojim različitim oblicima proučava se još od 19. stoljeća, a ta riječ često se koristi i za ono što zapravo nije', naglašava.

Populizam se tako može i zloupotrebljavati, kao poštapalica, dodaje Mamić, najčešće za diskreditiranje političkih oponenata.

'Prema nizozemskom politologu Casu Muddeu, populizam je zapravo ideologija koja dijeli društvo na dvije suprotstavljene skupine - običan narod i korumpiranu elitu - i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volje naroda. Mnogo je definicija i različitih tumačenja populizma, pa će neki reći da je to stvarna ideologija, a neki pak da je to samo politički stil. Tako nizozemska politologinja Tjitske Akkerman (2003.) smatra kako treba razlikovati populistički stil od populizma kao modela politike', pojašnjava Mamić.

A hrvatski populisti su...

Tko onda u Hrvatskoj njeguje populistički stil, a tko vodi populističku politiku? Prema Mamić, u hrvatskoj je tek jedna populistička stranka – Živi zid. Vođe te stranke su pravi populisti.

'Kada pak govorimo o populizmu kao političkom stilu, tada je populista puno više, a među njima je svakako najistaknutiji Milan Bandić. Po definiciji populizma, Bandić bi trebao biti dio naroda, protiv elita.

Međutim, iako se služi populističkim metodama, nije populist jer je on elita per se, i to već 18 godina. Možda zvuči oštro, ali kod Bandića je sve laž i prevara', smatra.

Tvrdi da zagrebački gradonačelnik zapravo glumi da je populist te koristi stil i alate populista 'da bi prikrio sve ono što se valja iza brda, gdje sa svojim interesnim grupama ubire novac građana i gdje političkom trgovinom kroji vlast'.

Njegove izjave i javni nastup Mamić karakterizira kao jeftini populizam ili populizam u svom najprimitivnijem obliku.

'Pritom vrlo često prijeđe granicu pristojnosti pa se sličnima sebi dodvorava omalovažavanjem novinara ili seksističkim komentarima, među kojima je i ovaj: 'Je li vi znate da Bandić svima daje? Ja da sam žensko, bio bih najbolje žensko, a ja sam jedan mali muškarac. Ali ja svima dam. Je li vi vjerujete da ja njima nisam dao? Ja sam njima dao i više nego što su tražili, ali svoju dezorganiziranost, svoju nesposobnost da se organiziraju, neuspjeh žele prevaliti na gradonačelnika. Ali nije to ništa slučajno. Ali ja sam najbolja dama. Pikova dama.'

Iako politički analitičari populiste dijele na lijeve i desne, Bandić je, smatra Mamić, sve to.

'On je protiv Tita kad mu trebaju Esih i Hasanbegović, a kad mu trebaju oni lijevi, izvikuje 'tuđe nećemo, svoje ne damo'', podsjeća.

Za populizmom posežu i mainstream stranke kada im padaju rejtinzi. Navodi primjer Gordana Marasa (SDP) te ističe da sve više preuzima stil Ivana Pernara. 'Po retorici, lako bismo mogli zaključili da dijele iste politike i programe', poručuje Mamić.

I Turković navodi Živi zid kao jedini hrvatski primjer definicije populizma. Dovoljno je, kaže, pročitati izjave Ivana Vilibora Sinčića u kojima on jasno kaže kako 'HDZ i SDP ne prepoznaju bilo naroda i da ih nije briga za narod'.

Spominje i istupe Ivana Pernara 'koji učestalo zagovara izlazak Hrvatske iz Europske unije i NATO-a, a najveće dvije stranke, HDZ i SDP, smatra čuvarima takvog, po njemu, za građane pogubnog sustava'.

'Živi zid je našao svoju nišu i u borbi protiv financijskih institucija i bankarskog lobija te su se tako dodatno identificirali s narodom i pojačali paradigmu 'mi stojimo s vama protiv ovih koji su 100 godina na vlasti, onih koji pomažu samo sebi, a vas su ostavili na cjedilu'. Materijalizacija tog stava u prostoru, koja je jedno vrijeme bila medijski dosta efektna, upravo je obrana zaduženih građana od deložacija', objašnjava Turković.

Živi zid ne možemo nazvati ni lijevim ni desnim populistima. Turković navodi ocjenu profesora Berta Šalaja s Fakulteta političkih znanosti kako je Živi zid teško svrstati u lijeve ili desne populiste jer se oni jednostavno nisu nikad jasno izrazili oko nekih poprilično aktualnih svjetonazorskih pitanja, poput Istanbulske konvencije ili izbjegličkog pitanja.

'Dapače, Pernar je podosta nemušto i uz pokušaj spina na društvenim mrežama nastojao izbjeći odgovor te naišao na popriličnu kritiku', podsjeća Turković.

Za neke primjere možemo pogledati i lokalnu scenu te potegnuti koju godinu unazad, gdje se ističe fenomen Željka Keruma.

'Splitski poduzetnik je svoje prve gradonačelničke izbore 2009. dobio koristeći, između ostalog, pogrdne izraze poput 'kokošari' za članove Liste Velog mista koji su tada sudjelovali u vlasti u Splitu. Snažno je koristio taj imidž 'čovjeka iz naroda' i, slično kao Živi zid danas, identificirao se sa Splićanima u borbi protiv vladajućih. Nakon poraza 2013. pokušao se vratiti u sedlo 2017., ali ga je od gotovo pa sigurne pobjede odvojio, najblaže rečeno, nervozni ispad u posljednjoj debati s protukandidatom Androm Krstulovićem Oparom. S druge strane, ostat će zabilježeno to da je jedan bivši gradonačelnik, s utegom slabih rezultata mandata i porazom u pokušaju reizbora, četiri godine nakon svega populističkom retorikom pobijedio u prvom krugu samo da bi ispustio pobjedu u repasažu. Bilo je malo preblizu', prisjeća se Turković.

Je li predsjednica populistica?

A predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović? Njoj često lijepe etiketu populistice. Turković smatra da kod nje nije riječ o 'klasičnoj i kompletnoj populistici po ranije navedenim politološkim mjerilima, već dužnosnici koja jednostavno u svojoj komunikaciji povremeno i kad joj to odgovara pribjegava populističkom diskursu'.

Predsjednica utjelovljuje, dodaje, ono što javnost kolokvijalno tumači kao populizam. Spominje tako fotografiranje i grljenje sa sportašima po svjetskim i inim prvenstvima, promjenu mišljenja oko Marakeškog sporazuma ili izjavu kako su se 'političke elite otuđile od naroda'.

Ovo posljednje, naglašava Turković, 'posebno je zanimljivo kada to kaže dužnosnica koja se u karijeri uspinjala od članice najveće stranke u zemlji, preko ministrice vanjskih poslova i, nota bene, europskih integracija te veleposlanice u SAD-u, pa sve do pomoćnice glavnog tajnika NATO-a i hrvatske predsjednice'.

'Iako od nje povremeno možemo čuti kritiku vlasti, prošlost, sadašnjost, a čini se i budućnost itekako pokazuju da je predsjednica Grabar Kitarović čitavu svoju karijeru dio političkih elita i establišmenta koji upravlja našom zemljom. Nikako njihov protivnik usprkos želji da se pozicionira kao autentična predstavnica interesa naroda', poentira.

Gubi li se populizmom povjerenje građana u politiku?

Mamić na to pitanje odgovara protupitanjem: 'Što je bilo prije, kokoš ili jaje?'

'Populizam je i rezultat nezadovoljstva građana politikom, ali i utječe na gubitak povjerenja u politiku. Naime, kada populizam pokaže svoje pravo lice, kod građana izaziva gađenje i potpun gubitak interesa za sve što ima veze s politikom, pa tako i za sudjelovanje u političkim procesima. Nadalje, važno je spomenuti i ulogu medija u jačanju populizma i tu Hrvatska nije ni po čemu drugačija od drugih zemalja Europe ili svijeta, gdje svjedočimo pravim populističkim fenomenima poput Trumpa ili slučaja Brexit u Velikoj Britaniji', analizira.

Fenomenu populizma vjetar u leđa daju i mediji koji zbog komercijalizacije otvaraju prostor populistima, pa tako, kaže Mamić, možemo govoriti o pravoj estradizaciji politike.

Kako se boriti protiv populizma?

'Bijeg od toga su plaćene kampanje mnogih javnih ustanova kako bi građanima makar na taj način približile ozbiljne politike, svjesne da drugačije ne mogu 'probiti' medijski prostor', ističe Mamić.

To se u Hrvatskoj primjenjuje samo kada je riječ o prezentaciji projekata koji se financiranju novcem iz fondova EU-a.

'Stoga je i hrvatski reformski potencijal značajno smanjen zbog načina na koji mediji (ne) govore o tim važnim temama. Društveni mediji odigrali su značajnu ulogu u širenju populističkih tema jer ih populisti vješto koriste u nametanju agende mainstream medijima koji, prenoseći ih, sudjeluju u promoviranju populizma', smatra Mamić. Tu pojavu koja prati politiku iskorijeniti ne možemo, smatra Mamić, no možemo je držati na marginama društva jer smo, kaže, iz brojnih primjera i iskustava spoznali to da populizam nijednom društvu nije donio ništa dobro.

Kako spriječiti uspon populista? Turković pak ima zanimljiv odgovor na to pitanje.

'Dajte im vlast pa da vidimo kako se balon najčešće neodgovornih obećanja i izjava prazni pred realnostima ozbiljnog vođenja zemlje i ispunjavanja očekivanja građana. S time gotovo uvijek pada rejting. Naravno, ako imate živaca i dovoljno ušteđevine da otrpite takav eksperiment', zaključuje.