Vrijeme u kojem Dalmatinci snatre o boljem životu na australskom asfaltu još teče, nešto manjim intenzitetom, no za pokojeg Australca taj sat pomiče se obrnuto. SJ Begonja zamijenila je život u Sydneyju ne bi li se s mužem Hrvatom doselila u njegov rodni kraj, mjesto Privlaku kod Zadra. Migracija se dogodila pred godinu dana, fast forward i zatičemo je gdje piše blog o pitoresknim i polurazumljivim navadama lokalne ekipe, odgaja dijete i generalno se osjeća na pola puta između fascinacije i zbunjenosti.

Prva dva tjedna po dolasku provela sam plačući. Nisam mogla vjerovati kako je sve ovdje lijepo. Planine izgledaju kao hollywoodska pozadina. Mislila sam – ovo ne može biti stvarno', inicira me u svoje filmsko iskustvo SJ, akronim kojim je oslovljavaju apsolutno svi osim roditelja. OK, sve pet za hrvatsku prirodu, fenomen koji teško da će ikada osjetiti nacionalnu pripadnost, i 'ajmo na nešto dvosmislenije – hrvatsko društvo. Australka za početak ne kuži zašto Hrvati štuju toliko svetaca, da bi u nastavku ne kužila zašto muškarci ne štuju elementarne radnje preživljavanja kao, na primjer, pranje suđa: 'Žene ovdje rade daleko teže nego u Australiji. Kuhanje, čišćenje, odgoj djece... Znam priličan broj muškaraca ovdje koji uopće ne peru suđe ili pospremaju stolove. To je tako očito. U Australiji su dužnosti ravnopravno podijeljene. Recimo, frizerke s kojima sam neki dan pričala kažu mi da njihovi muževi nikada nisu promijenili pelene. Takvo nešto nezamislivo je u Australiji.'

I taman kad je žena pomislila da je situacija oko nježnijeg spola u zadarskom Hollywoodu ravna beznađu te krenula sama posjeći drva za ogrjev pred zimu, muškarci su je odvratili od ideje: 'Rekli su mi da nema šanse da ja to radim. Tako da postoji i neko naličje tom očekivanju da žena radi sve. No, iskreno, ne osjećam da sam se ovdje integrirala', kaže.

S obzirom na svoje još uvijek aktualno neznanje hrvatskog, SJ jedva da komunicira izvan kruga suprugove obitelji, no ono malo rečenica što uspije izmijeniti uglavnom se svode na iščuđavanje hrvatskog sugovornika nad time kako joj je uopće palo na pamet da se iz Australije doseli ovamo: 'Kada im kažem da sam se doselila ovdje izgraditi kuću i da će mi sin ići ovdje u školu, kažu mi da sam luda.' Zna SJ nešto što oni ne znaju, a to je da je slika australske idile na hrvatskom jugu prilično prenapuhana. 'Ljudi misle da je u Australiji sve samo sunce, plaže i gomila novca, no ne razumiju da ako želiš nešto zaraditi, moraš tome posvetiti sve svoje vrijeme', priča mi žena koja je nakon odvagivanja životnih prioriteta shvatila da postoje stvari koje se ne mogu zaraditi.

Muž i ja smo shvatili da u životu postoje daleko važnije stvari od velike kuće, velikog auta... i iako ovdje mnogo toga ne funkcionira, sve je mirno, obitelj je blisko povezana i mogu bez straha pustiti svoje dijete da se igra u parku. U Australiji roditelji vode djecu u park, ali međusobno ne razgovaraju, nema stvarnog života. Recimo, neki dan sam pustila svoje dijete iz pogleda na minutu dvije. U Australiji nema šanse da si to netko dopusti. Posvuda vlada strah od zlostavljača ili otmičara. Ovdje, skroz drukčije. Vidjela sam da mi je sina s poda podigao neki krupni muškarac i dok bih u Sydneyju refleksno poludjela na njega da što mi dira dijete, ovdje mi je ta misao prošla kroz glavu i samo sam se nasmijala sebi', veli SJ koja unatoč kasnokapitalističkoj fascinaciji nad jednostavnim životom Hrvata, ipak priznaje da ljudima ovdje nedostaje slobodnog, samostalnog razmišljanja.

Nedostaje i poduzetničkog duha. Otkada je kročila nogom u Privlaku, neprestano se pita što bi mogla raditi, u čemu su tržišni potencijali toga kraja, no na svaku ideju koja bi joj pala na pamet i kojoj bi se htjela konzultirati s okolinom, stizalo bi kratko, jasno i neumitno: 'Ne možeš to ovdje.' 'Voljela bih da su ljudi ovdje malo ambiciozniji i motiviraniji. Da imaju svijest kako mogu promijeniti stvari. Toliko je prilika koje stoje propuštene samo zato što ljudi nisu slobodni mislioci', ponavlja Australka dijagnozu koju je malo koji stranac u Hrvata zaboravio postaviti. Primjećuje kako postoje dva tipa mladih ljudi. Prvima je cilj skrasiti se što prije jer nemaju nikakvih ambicija. Drugi koji ih imaju, žele napustiti Hrvatsku. Nema sredine, reći će. Nema mladih koji sanjaju o mogućnostima, za razliku od Australije gdje, veli, svi nešto sanjaju i guraju, čak i previše.

Ako nitko drugi, slobodnim misliocima vrvi domaća administracija. Sarah-James prolazi kroz sad već žalosno legendarni labirint od papira koji joj nije uspio srediti zdravstveno osiguranje ni nakon godinu dana. Uvijek im nedostaje neki drugi i novi dokument, žali se žena kojoj pak nedostaje nešto sasvim drugo – robne kuće nalik Harrodsu gdje pod istim krovom možeš doma odnijeti sve u dijapazonu od igle do iglua. Hrvatska je još u pelenama – a frizerke niotkud – i što se tiče online trgovine. S nostalgijom se prisjeća shoppinga preko interneta, kada bi uz čašu vina na sofi pokupovala sve što joj treba za kuću i pričekala da joj zazvoni dostavljač. Mnogima će to u peripatetičkoj Hrvatskoj zazvučati bogohulno. Uostalom, kod nas ekipa obožava obilaziti shopping centre kao da se radi o šetnji nacionalnim parkom.

Kad smo već pri infrastrukturnom deficitu Dalmacije, čini se da postaje jasna ona navada da je nepristojno odbiti jesti ili uopće ustati od stola dok se ne nakrcaš do gornjeg kraja jednjaka. Naime, SJ se nedavno zeznula i australski odbila hranu u gostima, da bi na putu kući shvatila da je gladna, a hranidbene ispostave niotkud. Da je barem bilo negdje i monotone dalmatinske spize, a kamoli stvarčica od koje joj se oznoji nepce – vijetnamskih, japanskih ili kineskih 'takeawaya', koje Hrvati, pogotovo južni, neće ugledati još brutalno dugo.

S druge strane, žena je prezadovoljna kvalitetom namirnica, kako i ne bi kad si puni pjat florom iz vlastitog vrta. Prirodno uzgojena hrana u Sydneyju je riskantan luksuz jer se može nabaviti samo u određene dane i na lokacijama izvan grada. Dok dođete do tamo, salata je već polužuta.

Australka u Privlaci? Mjesna senzacija. Pjegava i blago crvenokosa, SJ mi priča kako konstantno privlači poglede okoline, tako da je, nevjerojatno, reducirala komunikaciju s djetetom na javnim mjestima. Kad uz takvu očitu vizualnu disonancu, Dalmatinci čuju i engleski, čak i mačke dižu glavu: 'Ponekad se osjećam kao životinja u zoološkom vrtu. Pa onda kad i počneš neki razgovor, ljudi misle da nešto nije u redu s tobom. Tko bi tu došao živjeti?'

SJ zna svoju matematiku. Kaže da joj bliskost sa suprugovom familijom i njihova podrška, u zbroju s mirnim životom u prelijepoj okolini, obilato kompenzira gore navedene civilizacijske nesporazume. To je onda vjerojatno to. Ovce su pretegnule nad novcem.

Pročitajte još tekstova iz tportalova serijala LIJEPA NAŠA VAŠA.