Predstojnica UNICEF-ovog ureda za Hrvatsku Lora Vidović istaknula je da je ovo prvi put u Hrvatskoj da se na udomiteljstvo gleda iz perspektive djece, tj. korisnika. 'Pitali smo djecu razumiju li uopće zašto su u domu, zašto su u udomiteljskoj obitelji. Pitali smo ih: Kako ti je?' kaže Vidović.

Uopće ne znamo koliko je udomitelja i udomljene djece192352,67844,4556,173519

Potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić istaknula je da Hrvatska jedina od zemalja u regiji nema podatke o broju udomitelja, kao ni o broju udomljene djece. Naglasila je da se nastoji poticati udomiteljstvo kako bi se što više djece maknulo iz institucija. No, situacija na terenu nije nimalo pozitivna. Nime, u južnim hrvatskim županijama te u Ličko-senjskoj županiji udomitelja gotovo i nema.

Udomiteljstvo je razvijeno u Slavoniji i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Opačić je istaknula da je nebitna činjenica da više od 50 posto udomitelja nema završenu osnovnu školu. 'To nije problem, njima treba pružiti edukaciju o udomiteljstvu. Ne znači da će se netko sa završenim fakultetom znati suočiti s tim problemima', rekla je ministrica.

Naglasila je da mediji ponekad krivo interpretiraju rad centara za socijalnu skrb. 'Ti ljudi teško donose odluke o izdvajanju djece iz bioloških obitelji', dodala je i zaključila da, kada je riječ o naknadi koju dobivaju udomitelji, ne možemo govoriti o zaradi, već je taj iznos dovoljan za 'preživljavanje'.

Izdvojili smo nekoliko izjava udomljene djece iz kojih se iščitava koje stvari zamjeraju sustavu koji se za njih brine. Izjave su prenesene u izvornom obliku, nelektorirane.

'Predložio bi socijalnim radnicima da češće dolaze djeci, da više razgovaraju, da vide kako im je u obitelji…'

'Pa kad su mene… Meni je bilo svejedno, di su me stavili, stavili su me (suze)… Treba pitati djecu kako se osjećaju…'

Neka djeca požalila su se da im se često mijenja socijalni radnik koji je za njih zadužen, a ne da svakom stalno iznova moraju govoriti o svojem životu, odnosima u obitelji i slično.

Odgovori pokazuju i kako se udomljena djeca ne osjećaju kao dio te obitelji te kako ih okolina često odbacuje.

'Iskreno, bilo me je sram kraj mladih i živih ljudi da ja moram biti udomljena.'

'A tu frendovi u školi, što su rekli? Ne znaju. Nisam im htio reć. Zašto? Zbog tog etiketiranja. I ne da mi se to slušat i mislim da to ne trebaju znat. Njih ne ispitujem ono kako oni žive… Sad ću ja tebi objašnjavat kako sam ja prolazio svoj život?!'

'U početku su me djeca izbjegavala baš zbog toga jer sam udomljena, ja nemam roditelje i to. Mene je to povrijedilo. Teta je razgovarala s njima i ona je objasnila da ja zapravo imam roditelje, al da oni nisu u stanju brinuti za mene i to. I djeca, kad su shvatila zapravo šta to znači, onda su me počeli prihvaćati i sve više cijeniti zbog toga'.

'Nikada se neću osjećati djetetom u obitelji… Ja sam tu ko padobranac. Ja sam njima uletio. I… ne bi ništa…ne bih htio da se ljudi mijenjaju zbog mene. Oni imaju svoj način života, svoju briju, svoju shemu…'

Iskustva u udomiteljskim obiteljima su različita. Neka djeca svjedoče da su ih tukli, tjerali da previše rade, da su novac koji su od države dobili za udomljeno dijete trošili samo na svoje biološko, dok je udomljeno dijete hodalo poderanih cipela i slično. Većina iskustva je relativno pozitivna.

Djeca svjedoče i o groznim uvjetima u biološkim obiteljima: 'Mama mi je inače… nepokretna je i tak, u kolicima je, a tam smo bili ja, moj očuh i ona smo živjeli… Koliba je nekakva. Od drveta samo tak… Imala sam i djeda. To je bilo svašta. Al onda kada sam počela rasti, vidjela sam da nam je obitelj na tankom ledu, onda sam počela shvaćati da tonemo…'

'Kad sam bila kod oca, kada sam imala devet godina, moj se otac stalno skitao, pio, počeo mene mlatiti, tući… Mama je rekla, izjavila da se ne može brinuti o meni…'