O Grand Theft Autu možemo reći mnogo lijepih, ali i ružnih stvari, no nikako ga ne možemo proglasiti beznačajnim. Započet kao smiješna arkada, ovaj se serijal ubrzo ustoličio kao jedan od onih koji diktiraju razvoj industrije igara, poput Gears of Wara, Quakea, World of Warcrafta, Starcrafta i sličnih naslova za koje su čuli svi igrači, ali i oni kojima videoigre nisu u prvom planu. Dok čekamo najavu novog poglavlja, nakratko ćemo se osvrnuti na dosadašnja izdanja ovog serijala koji nas zabavlja već više od trinaest godina.

1997.
Grand Theft Auto (PS1, PC, GBC)

Originalni Grand Theft Auto bio je akcijska arkada u kojoj smo radnju pratili iz ptičje perspektive. Ono što je za nju najznačajnije jest činjenica da je igračima omogućio slobodu kretanja na kakvu dotada nisu navikli, ali i krađe automobila zbog kojih je kod nekih skupina došao na loš glas kojeg se nije riješio sve do današnjih dana. Ukoliko ste prilikom jurnjava ulicama napravili previše nereda, dobili ste epitet traženog bjegunca i zakon vam je bio za petama - nešto što će postati obilježje svakog nadolazećeg nastavka.

1999.
Grand Theft Auto: London 1969 (PS1, PC)

Ako ni po čemu drugom, Grand Theft Auto: London ćemo pamtiti kao jednu od prvih ekspanzija uopće. Ekspanzije, odnosno dodatni sadržaji danas su uobičajeni način produljenja životnog vijeka igara koje ostvare zapaženi financijski uspjeh tako da se autorima isplati sklepati još par dodatnih misija i zaraditi na njima. Grand Theft Auto: London ih je konkretno donio tridesetak i novo okruženje, vozila i zadatke, a ostale developere naučio da izlaskom izvorne igre posao nije dovršen ako postoji interes igrača za novim sadržajima.

1999.
Grand Theft Auto 2 (PS1, PC, GBC, Dreamcast)

Ne toliko dobro prihvaćen kao original, dvojka je jednostavno stigla prebrzo i grafički bila previše slična prvom dijelu. Ipak, fanovi su bili zadovoljni jer se bandama moglo manipulirati, a igrači su ovisno o vlastitim postupcima kod nekih stjecali pozitivnu reputaciju, dok im je kod drugih padao ugled. Dakako, ovo je tek bio omanji pokušaj da se reputacija ugura u svijet igara, što su na kraju mnogi drugi naslovi prihvatili objeručke.

2001.
Grand Theft Auto 3 (PS2, Xbox, GBC, PC)

Konačno je stigao i pomeo konkurenciju jednostavnim otvorenim svijetom u kojem se moglo raditi (gotovo) sve što bi igraču palo na pamet. Treba spomenuti i da je GTA zaplovio vodama 3D-a uz pristojnu grafiku i odlične inovacije, a zbog svega toga su treći nastavak mnogobrojni mediji proglašavali igrom godine, što je najveće priznanje koje neki naslov može dobiti. Dakako, ponovo su počeli prigovori za prekomjerno nasilje, no to Rockstar očito nije previše zabrinjavalo s obzirom da se formula pokazala itekako dobitna.

2002.
Grand Theft Auto: Vice City (PS2, Xbox, PC)

Vjerojatno najpopularniji naslov do četvorke kojom ćemo se pozabaviti nešto kasnije donio je vjerojatno najupečatljivije likove u svijet videoigara. Vjerojatno nema igrača koji je zaigrao Vice City da mu sam spomen imena Tommy Vercetti ne vrati lijepe uspomene, a poveznice s mnogobrojnim mafijaškim filmovima izazvale su zanimanje i starijih igrača koji su uz njih odrasli. Valja spomenuti i odličan odabir radio stanica koje slušamo tijekom vožnje, kao i činjenicu da je Vice City i dan danas vrlo rado igran.

2004.
Grand Theft Auto: San Andreas (PS2, Xbox, PC)

Ono što je Vice City predstavljao za starije generacije igrača, to je San Andreas bio mlađoj, hip hop generaciji. Premda je sama priča zanimljiva, San Andreas je poseban po masivnosti s obzirom da je donio tri ogromna grada zajedno s okolnim područjem, zbog čega su mnogi pojačali radio i lunjali beskrajnim cestama diveći se krajoliku. Ne treba zanemariti niti ratove bandi, modificiranje automobila, mogućnost krađe i nekolicinu mini-igara koje smo tijekom igranja mogli zaigrati, kao ni mod Hot Coffee koji je omogućio prikaz neprikladnih scena, zbog čega su autori morali povući izvornu verziju igre iz dućana i objaviti novu.

2005/2006.
Grand Theft Auto: Liberty City Stories / Vice City Stories (PSP, PS2)

O konzolaškim izdanjima ranijih naslova ne treba trošiti previše riječi. Obje su igre vrlo dobre i rade savršeno na spomenutim platformama, no ono što je kod njih značajno je mogućnost multiplayera na PSP-u koji podržava do šest igrača. Naravno da je to bio eksperiment i istraživanje tržišta trebaju li novi naslovi sadržavati takav način igranja, a kako su igrači za mrežnom igrom poludjeli, bilo je lako predvidjeti u kojem će se smjeru franšiza dalje razvijati.

2008.
Grand Theft Auto IV (Xbox 360, PS3, PC)

Ukratko, tko ga nije probao, ne zna što propušta. Dvije godine se možda čini mnogo, no vjerujete na riječ da je Grand Theft Auto IV i dan danas itekako atraktivna igra koja plijeni svačiju pažnju. Ovaj put naglasak je bio na detaljima i realnim animacijama likova od kojih ćemo spomenuti glavnu ulogu Nika Bellica koji se igrom slučaja upliće u kriminal iz kojeg nema izlaza. Grand Theft Auto IV je ujedno i najkritiziraniji naslov serijala glede nasilja i često ga se povezuje s raznim ubojstvima, premlaćivanjima i prijetnjama kojima je bio povod, no nikad nije dokazano da je sama videoigra kriva za zločinačko ponašanje.

2009/2010.
Grand Theft Auto IV: The Lost and Damned / Ballad of Gay Tony (Xbox 360, PS3, PC)

Nakon objave GTAIV Microsoft je platio masnu svotu autorima da dvije najavljene ekspanzije najprije dovrši za Xbox 360 i tek kasnije za PlayStation 3 i PC. Kao i sve ekspanzije, The Lost and Damned i Ballad of Gay Tony su donijele novu priču, lako pamtljive likove, nova oružja i dakako vozila, što je sve zajedno itekako produžilo život četvrtom nastavku serijala o kojem pričamo. The Lost and Damned je pak postao naširoko poznat po masovnom korištenju motora i raznim mrežnim modovima koji se zasnivaju na ovim jurilicama na dva kotača.

2009.
Grand Theft Auto: Chinatown Wars (Nintendo DS, PSP, iPhone)

Prvi naslov koji je omogućio ponavljanje misija zbog bodovanja, a kasnije su to autori uvrstili i u ekspanziju Ballad of Gay Tony, no značajnije je na kojim se platformama pojavio, te da su autori svaku verziju posebno prilagodili namijenjenom hardveru. Primjerice, verzija za Nintendo DS je koristila ekran osjetljiv na dodir, dok je ona za PSP bila dodatno nabrijana grafikom. Kao što ste vjerojatno primijetili, Chinatown Wars su objavljeni i za iPhone, čime je ova franšiza stigla i do novog masovnog tržišta koje se nije nimalo bunilo.