Nothing is Impossible, Only the Brave , Just Do It... sudjelovali ste u realizaciji i nadogradnji tih slogana i kampanja - kako ste došli do tih zamisli i kako je tekla realizacija?

Ne mogu se pohvaliti osmišljanjem slogana za kampanje, jer su to učinili osnivači kompanija. Međutim, ponosan sam na činjenicu da sam ih nadogradio i omogućio im da ožive i postanu opipljivi kroz zamisli i realizacije koji se temelje na kulturi i kampanjama. Kada se te riječi jasno i glasno koriste kako bi se opisala kultura za koju ste odgovorni upravo vi, onda se ponosite činjenicom da ste ih oživjeli. Sve što smo moji timovi i ja učinili kako bi oživjeli te kulture napravljeno je na način da smo naše potrošače u potpunosti uključili u ono što smo radili. Izgradili smo snažne veze s istomišljenicima i jasno rekli koja je kampanja bila za Saatchi, koja za Nike, a koja za Diesel. Bilo je to iznimno zabavno.

Vaša 'filozofija' uznemiravanja na kraju se pokazala ključnom za strelovit rast poslovanja. Kako ste došli do te ideje?

Vjerujem u to, jer sam to proživio i doživio. Pozitivan razdor u središtu je svih ključnih promjena na tržištima. Pogledajte samo kako su aplikacije i tehnologija promijenili način na koji sada komuniciramo i surađujemo s uslugama koje su ranije bile dosadne ili nezanimljive. Promijenili su razine interakcije koju imamo s brendovima i uslugama – imamo izravan pristup u slučaju problema, možemo vrlo brzo promijeniti dobavljače te jednim jedinim klikom dozvati crni taksi, limuzinu ili luksuzni prijevoz. Ranije je za sve to bilo potrebno planirati ili stajati vani na kiši. Sada imamo izbor, brzinu i udobnost, a potrošačko je iskustvo znatno bogatije.

Čvrsto vjerujem kako je pozitivan razdor moćan znak upozorenja za one kompanije i industrije koje žive na staroj slavi, koje su postale učmale, neaktivne ili lijene. Netko će vrlo brzo unijeti pozitivan razdor u njihovu industriju ili među njihove usluge, a potrošači će ga poduprijeti – to će ih prisiliti na promjene i na taj način ćete spriječiti da status quo stane na put prilikama.

Predajete na sveučilištima u Londonu i Parizu. Što mislite, odgovara li sveučilišni program izazovima poslovanja u 21. stoljeću?

Mislim da obrazovni sustav svi napadaju upravo stoga što predstavlja laku metu. Međutim, postoje brojne institucije i osobe unutar tih institucija koji se zaista trude prilagoditi nastavni plan i program studentima u 21. stoljeću, i to uz vrlo skromne resurse. Usko surađujem s modnom akademijom Conde Nast College of Fashion i ono što ondje radi dr. Gary Pritchard, a ima veze s učenjem studenata kako da izgrade i iskoriste svoje prednosti, upravo je nevjerojatno. Istovremeno, Marc Lewis i njegov tim s akademije School of Communication Arts u London rade fantastičan posao i poučavaju iznimno kreativne mlade ljude tome kako izgraditi karijeru u svijetu oglašavanja.

Činjenica je da je današnje poslovanje vrlo drugačije od onoga od prije 20 godina. No tehnologija će tek poduprijeti i podržati prilike, neće zamijeniti sjajne zamisli i poduzetništvo. Kaže se kako danas već sa 16 godina možete postati milijunaš a da ne napustite vlastiti dom. U tome ima istine, no takvih je bilo i u osamdesetima prošlog stoljeća kada su mladi ljudi u svojim sobama razvijali računalne igrice. Još uvije postoji potreba za razvijanjem snažnog poslovnog promišljanja, no danas ono dolazi u kombinaciji s praktičnijim iskustvima, poučavanjem, mentorstvom i podrškom, a ne samo predavanjima i razgovorima.

343931, 340869, 287745, 287578
Poznati ste i kao DJ i producent. Koliko često imate nastupe; koliko Vam glazba znači u životu i je li DJ-Gel tek hobi ili je riječ o drugom dijelu Vaše karijere?

Početkom ovoga stoljeća, sjajno sam se provodio kao DJ i producent. Suosnivač sam produkcijske kuće Copyright i nastupali smo u Miamiju, za Ministry of Sound i u Europi. Godine 2003., potpisali smo za Defected i dečki su još uvijek s njima. Sam je moj najbolji prijatelj već 30-ak godina i živimo 300 metara jedan od drugoga. Sve je počelo kao hobi i način kreativnog izražavanja, i jednostavno sam se zakačio na to. Dok sam bio s bendom, snimili smo 15 albuma i još uvijek sam ponosan kad ih danas čujem na radiju. Odlučio sam se povući 2004. i od tada su me jednom ili dvaput uspjeli nagovoriti da se vratim. Tako sam prije tri godine nastupio na plaži u Bariju pred tisuću ljudi iz Diesela.

Koliko Vam nastupi kao stand-up komičara pomažu u motivacijskim govorima?

Obožavam stand-up komediju, kao i svoje nastupe. Međutim, više volim pisati za komedije i već tri godine pišem o komičnom liku koji se zove Fu-Fu. Često zajedno sa svojim dragim prijateljem Davidom Jamesom poučavam komediju za kompanije te ih tako učim pripovijedanju i komediji, jer to dvoje često idu ruku pod ruku. To ljudima daje samopouzdanje koje im je potrebno kako bi stali pred grupu ljudi i održali govor te strukturirali jasne i sažete priče u kraćim intervalima.

Jedna je od Vaših strasti i fotografija. Fotografirate li tek određene stvari ili što god Vam dođe pod ruku? Koliko uopće imate vremena za fotografiranje?

Obožavam snimati okolinu te ljude u njihovu okruženju. Iznimno mi je drag Steve McCurry jer uspijeva snimiti izvanredne portrete bogatih, živih boja. Posjetio sam različite dijelove svijeta te snimao različite ljude, uključujući one u Indiji, sjevernom Tajlandu, Vijetnamu, Maroku, SAD-u i Australiji te na Fidžiju. Obično odradim jedno fotografiranje mjesečno, a ponekad me i angažiraju da nešto fotografiram.