Uvijek mi je bilo zanimljivo promatrati kako se ljudi više ili manje transformiraju pred strancima koji dolaze iz kulturno i ekonomski nadmoćnije sredine. Govore stvari koje ne bi rekli pred ekipom iz vlastitog plemena, žele ostaviti dojam, imaju punu slobodu od konvencija i obzira što ih drži za muda u društvu domaćih. Zagreb je unazad nekoliko godina poplavljen stranim studentima i turistima, i osim ako se ne radi o Južnokorejcima koji nas odrade šutke i preko blica, ostali čuju gro stvari o Hrvatskoj koje ne pišu ni u jednom turističkom vodiču.

U skladu s tim, transformirao sam se u Davida koji se rodio u Londonu, odrastao u SAD-u, a u posljednje vrijeme živi na relaciji Pariz – Berlin. David je odlučio istražiti Balkan i stao je na tjedan dana u Zagrebu. Obukao sam se kao da sam upravo sišao s vlaka iz Budimpešte, rastvorio kartu Zagreba, angažirao sinapse u koje mi je spremljeno tečno znanje engleskog i krenuo duž Tomislavca. Igre mogu početi.

Na klupici sjedi devetnaestogodišnja Leona. Čita 'Alisu u zemlji čudesa' na engleskom, slušalice u ušima. 'Sorry, do you have a second? I've just arrived here. Which way is the main square?' Gledam u kartu, cura mi objašnjava, ali ja sam ful iscrpljen. Pitam je mogu li sjesti s njom i zapaliti cigaretu. Pitam kakav je Zagreb, u kakvu sam zemlju došao. Leona me instruira: 'Centar je stvarno lijep. Hrvati su prijateljski raspoloženi. Samo, molim te, nemoj ići izvan centra. To je totalno drugi svijet.' Pa, je l' ti OK živjeti ovdje? – 'Politički i ekonomski ne, ali volim Zagreb, tj. centar grada. To je jedino gdje možeš osjetiti Europu, ostalo je Balkan.' Saznajem od Leone da su većina Hrvata Balkanci, slušaju narodnu glazbu pomiješanu s tehnom. Glazbu koja je preglasna, na mjestima gdje ljudi previše piju i ona ne vidi nikakav smisao u tome. Pitam je, je li ponosna na Hrvatsku. Ne može baš reći. Ne bi preporučila Hrvatsku nikome. Zemlja je još uvijek previše konzervativna i većina ljudi živi u prošlosti. Tko god želi stvarno raditi i malo je otvoreniji u glavi, odlazi u inozemstvo. Priča mi kako su obitelj i prijatelji još uvijek važni koncepti u Hrvata. Ako ne posjetiš svoju baku s vremena na vrijeme, ona se uvrijedi. Sviđa joj se to. Kul. Ostavljam Leonu u zemlji čudesa. Upozorava me za kraj da ne brinem ako me netko tu i tamo čudno pogleda, većina ljudi je ipak friendly

Zujim dalje prema glavnom trgu, s desne strane Zrinjevac. Sjede tip i dvije cure. Idealno, treba mi grupni portret Hrvatske. Legnem u travu malo podalje, palim diktafon na mobitelu, nonšalantno prilazim. Oprostite, upravo sam sišao s vlaka, prvi put sam ovdje... I ne prođe ni dvadeset sekundi, a Antun, student šumarstva, me brifira u kakvu sam zemlju došao: 'Hrvatska izvan Zagreba stvarno je monotona. Svi dolaze ovdje na studij. U ruralnim dijelovima se živi jednako kao i pred pedeset godina. Rat je sve promijenio. 80 posto ljudi još uvijek mrzi Srbe. Mladi... ne baš toliko. Osobno, baš me briga za to. Mislim da to sve trebamo zaboraviti. I tek onda ćemo se pomaknuti. Sve je u politici u vezi rata. Ili onog u devedesetima, ili Drugog svjetskog.'

Antun će nakon faksa otići živjeti negdje u prirodu. Bez obzira na to što misli da je mladež na selu često jednako zatupljena kao i generacija njihovih roditelja. U razgovor uletava Erna iz Šibenika. Veli mi kako su ljudi u Hrvatskoj jako opušteni. Najviše u Dalmaciji, manje u Zagrebu. Ali, avaj, kaže da je život ugodan jedino za one koji imaju stalan posao. Ostali odlaze u emigraciju. Ljudi u Hrvatskoj rade bez plaće i po šest mjeseci, saznajem od Erne. Antun preuzima PR štafetu: 'Imamo puno problema s politikom. Jako je nizak postotak mladih koji glasaju, ljude jednostavno više nije briga. Hoće ići u inozemstvo. Imamo puno problema s korupcijom. I kada završiš faks, to ti ništa ne znači. Nitko ne vjeruje da će biti promjene ovdje. Hrvati su vrlo pesimistična nacija. Na vijestima nema nikad ničeg dobrog.' Erna se ubacuje – 'Iskreno, mislim da ćemo završiti kao Grčka.'

Hm... malo je poljuljan moj američki optimizam. Ne znam doduše što bi rekla moja rodbina u Londonu. Ova Hrvatska je awesome na prvu i very not cool na drugu. Ziher sam da na Tkalči znaju bolje. Sjednem za stol ispred dvije cure, otpijem par gutljaja, okrenem se prema njima i dobivam ulaznicu za razgovor. Marta i Tena djeluju zadovoljno, 23 godine obje, i iskreno se čude da zašto sam došao u Zagreb umjesto otišao na more. Kaže Marta – 'nemoj ostati ovdje'. Pitam zašto. Cura zna: 'Zagreb nije zabavan. Obala je puno ljepša. Općenito su europski glavni gradovi zanimljiviji od Zagreba. Iako, život je ovdje bolji, sve je puno jeftinije. Imaš slobodnog vremena. Nitko nema previše novca, ali možeš uštedjeti i otići negdje dva puta godišnje.'

Tražim da mi nabroje hrvatske prednosti i mane. U prvo pribrajaju ugodan život, prave prijatelje, prirodne ljepote. Dobacujem joj kako je baš patriotski raspoložena. Nisam – prekida me cura: 'A evo i zašto. Ljudi su ovdje skučeni u glavi, žive u prošlosti, netolerantni.' Ubacuje u petu: 'Uglavnom, ljudi su glupi ovdje. Nisu nešto educirani. Mislim da Zagreb nikada neće postati melting pot. Nije lako imati dobru karijeru. Sve je temeljeno na vezama. Ne vole gejeve, protiv su abortusa, očekuje se da se udaš u crkvi. Sad je još konzervativnije nego pred 10 godina. Većina je totalno sjebana.' Savjetuju mi da odradim metropolu u jednoj turi i odem negdje izvan grada. Martina i Tenina Hrvatska za kraj – u selima ljudi koji se nigdje nisu makli, na moru opušteni, ali needucirani, u gradovima više ambiciozni.

Spuštam se na Trg. Sjedam u blizinu bana. Dvije skockane djevojke nešto čekaju. Idealna situacija za inauguraciju u novu sredinu. Od jedne saznajem da je Zagreb prenapučen i da su ljudi hladni i neprijateljski. Cura dolazi iz Osijeka, rade kao konobarice u noćnom klubu. Savjetuje mi da odem na more što prije. Ili barem do Maksimira koji je 'hrvatski Central park'. Bila je u Parizu, Berlinu, Ibizi, Londonu i zaključila da je Hrvatska vrlo siromašna. Šećer za kraj, ako već neću na more, onda moram barem do Novog Sada. Ondje je ekipa stvarno frendovska za razliku od Zagrepčana.

Dolazi večer. Sjedam u Melin u gornjem dijelu Tkalče. Pored mene cura i tip. Uletavam im za stol malo dezorijentiran od puta i bez ikakve ideje o Hrvatskoj. Saznajem kako se radi o predivnoj zemlji, predivnim ljudima, na moru, na kopnu, i da sam došao u najbolje vrijeme jer nije ni prehladno ni pretoplo. 'Zagreb is fun place to be, mentality in general is open-minded...', zbori Ivana iz Splita, kako sam netom kasnije saznao, a njezin frend se zagrcne od prigušenog smijeha. Nastavlja ona. 'Mentalitet na kontinentu je sličan austrijskom ili njemačkom, na obali su više kao Talijani. Ljudi su totalno gostoljubivi. Pitam je ima li ova zemlja ikakav nedostatak, jerbo zasad zvuči kao Disneyland. Ivana stane, promisli i veli – jedino, možda, što imamo nizak standard, ali nam je zato kvaliteta života bolja nego u ostalim europskim zemljama. Očito nas prisluškuju za susjednim stolom jer je u tom trenutku momak prasnuo u smijeh, okrenuo joj se i pitao – 'Veća kvaliteta života u odnosu na koje zemlje? Misliš na Bugarsku, Srbiju ili Makedoniju?'

Tip je nastavio: 'Jedina dobra stvar u Hrvatskoj je zdravstvena zaštita, iako su i tu liste čekanja grozne. Cijene su previsoke za naš standard. Sve je poskupjelo, a plaće su pale u odnosu na prije 10 godina. Zemlja ima problema s teškom korupcijom, podijeljena je na dvije stranke od kojih je jedna tipa 'komunisti novog stila', a druga 'polunacistička'. Podijeljeni smo oko svega. Koliko vidim, turisti imaju puno bolje mišljenje o nama nego mi sami. Dok ovaj to govori, drugi je tip već izvadio mobitel i pokazuje mi fotomontaže s predsjednicom koja izlazi iz nečije stražnjice. Zborno mi potom objašnjavaju kako su ponosni što su Balkanci. Momak koji je prekinuo idilični opis Splićanke okreće se nazad svojoj ekipi, a ja je pitam o imigrantima: 'Većina našeg društva ih neće prihvatiti. Nismo baš totalno otvoreni, razvijeni... Ekonomija nam je stvarno niska. Zato volimo ljude poput tebe koji dolaze ovdje i troše lovu', kaže uz smijeh. Jasno, na kraju pokazuje karte – radi za Hrvatsku turističku zajednicu, a ja si kao Britanac mislim, pa vidi krasne zemlje u kojoj ljudi volontiraju za svoj posao izvan radnog vremena.

Pozdravljam ih. Spuštam se niz Tkalču. Nevjerojatna je ova zemlja u kojoj te svi šalju negdje drugdje i gdje stvarne komplimente udjeljuju jedino turistički djelatnici. Zemlja koju ne bi preporučili. Na Balkanu, u Europi, oboje, nijedno. Predivna zemlja idiota, monotonije, dosade i užasne narodne elektronske glazbe. Srećom, idioti ili ne, mahom su frendovski raspoloženi. Pogotovo prema likovima poput Davida. Šteta što ostajem samo par dana.