Uhvatio sam drvenu palicu koju sam si tu pripremio i natukao ga. Udarao sam po nogama. Pazio sam da ga ne ozlijedim jako. Uspio se dignuti, pobjegao je prema Šumarskoj školi. Krenuo sam za njim.

Izgubio se u hodnicima - ovako je 58-godišnji Karlovčanin Miroslav Tomašević opisao kako je prošle godine u svibnju pretukao 17-godišnjeg učenika Šumarske škole I.Ž. zato što je ovaj nekoliko dana ranije prebio njegova sina, tada također 17-godišnjaka, piše Slobodna Dalmacija

Na Općinskom sudu u siječnju proglašen je krivim i osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu od tri mjeseca s rokom kušnje od dvije godine. Miroslav Tomašević je umirovljenik, u Domovinski rat ušao je kao dragovoljac, bio je specijalac, u džepu ima dvije diplome, Pomorskog fakulteta i Kriminalistike, nadimak Pop nosi iz tinejdžerskih dana, kada je pohađao Isusovačku gimnaziju u Zagrebu. Nikada nije bio kažnjavan.

- Pukao mi je film. Nisam mogao podnijeti da mi banda huligana iz čista mira prebije sina. Kroz glavu mi je prošao mali Luka Ritz i slike unakaženih lica prebijene djece koja svaki dan gledam u novinama. Sustav i društvo pali su na toj djeci. Svjesno sam uzeo stvar u svoje ruke.

Moj sin je danas uspješan student informatike, a prošle godine pohađao je Matematičku gimnaziju. Bavio se atletikom. Kobnoga dana sa dvojicom prijatelja, nakon treninga, sjeo je na obalu Korane otpuhnuti. Došlo ih je pet ili šest iz kvarta Banija. Jedan ga je pitao ima li cigaretu. Rekao je da nema jer ne puši.

Pitao ga je zatim ima li novca, na što je rekao da nema. Mali ga je udario u glavu i potom počeo cipelariti. Prijatelj moga sina pokušao je pomoći, ali je odmah pokupio šamar jednog člana huliganske skupine. Dijete mi je ostalo bez zuba, a slomili su mu i nos. O modricama neću ni pričati. Sve mi je pokušao zatajiti, što nije čudno jer sam ga odgajao da ne bude cinker - priča otac Miroslav Tomašević.

Njegov sin je nakon napada puderom pokušavao sakriti ozljede. Nije želio da se gradom pročuje kako je dobio batina. Tvrdio je potom da je pao sa stepenica. Otac je bio uporan te je konačno iz njega izvukao istinu.

- Ispričao mi je što se dogodilo.Tada nije znao kako se zove napadač, ali ga je opisao. Ubrzo sam mu ušao u trag, saznao gdje živi, doznao kakve su mu navike i kuda se kreće. Sreli smo se ubrzo u liftu, šepao je, na desnoj šaci primijetio sam ožiljak. Znao sam da su to posljedice napada na mog sina. Jedva sam se tada suzdržao da ga ne odalamim - kaže Tomašević

Na kraju svega, kaže otac, nije mu bilo drago što je istukao dječaka, ali, tvrdi, nije imao izbora. Objasnio mu je, dodaje, stvari na način na koji je bio siguran da će razumjeti. Kaže kako bi sutra na cesti išao braniti istog mladića koji mu je pretukao sina ako bi on bio žrtva bezočnog napada, jer stvari tako, kaže on, jednostavno ne bi smjele funkcionirati.

- Nisam se borio za ovakvu zemlju, Hrvatsku u kojoj policija tuče prosvjednike i brani one koji su opljačkali državu, Hrvatsku u kojoj 19-godišnjaci kupuju tvornice, a radnici moraju štrajkati glađu da bi mogli raditi. Sustav vrijednosti izokrenut je naopako.

Oprostite, ali ja ne mogu samo mirno sjediti i gledati kako sve ide k vragu, i k tome još i preko leđa moga djeteta. Poznanici iz policije mi čestitaju na tome što sam učinio, jer su oni u takvim slučajevima nemoćni. Je li to normalno? - pita se ogorčeni otac Miroslav Tomaševć.