Nalazimo li se, nakon pandemije covida, usred 'pandemije blagostanja'? Može vam to zvučati kontradiktorno, ali pogledajte malo bolje oko sebe - od medija, preko službenih nacionalnih i međunarodnih institucija, do škola i tržišta, sve je puno upozorenja, ponekad skoro opsesivnih, o tome da moramo živjeti zdravo i time postići blagostanje
Kako objašnjava skupina autora članka objavljenog na portalu za znanstvene vijesti The Conversation, 'pandemijski karakter' javnog govora o težnji za zdravim životom, odnosno blagostanjem, nije posljedica samo javnog govorenja. Mnogo su veći problem loše posljedice pogrešnog shvaćanja tog pojma i njegove komercijalne eksploatacije.
vezane vijesti
Uostalom, lako je uočiti pritisak koji se diktira s raznih strana, od prijatelja i obitelji, preko osiguravajućih društava, do ogromnog broja reklama koje nas odasvud zasipaju. Zato je dobro vidjeti koji su uzroci i podrijetlo ovakvog koncepta, što upravo rade autori spomenutog članka. Oni njegove korijene vide još u antici, ali tek u novije doba postao je skoro središnja točka suvremenog društvenog života. Pritom je u pravilu povezan s konceptima sreće, kvalitete života, zadovoljstva njime, napredovanjem, mentalnim mirom i svime što se obično naziva wellness, bez jednoznačnog prijevoda na hrvatski.
U današnje doba, piše The Conversation, dva su glavna koncepta wellbeinga, čemu bi najbliži prijevod bilo blagostanje. Prvi, subjektivno blagostanje, ističe holističko djelovanje na mentalno, fizičko i duševno zdravlje pojedinca. O tome govori i Svjetska zdravstvena organizacija te je 1998. objavila WHO-5 Index, kojim se nečije subjektivno blagostanje mjeri s pet stanja: veseljem, smirenošću, krepkošću, odmorenošću i ispunjenjem. Mnoge vlade i korporacije usvojile su taj indeks i na njemu gradile svoju politiku, bez obzira na to što je njegova vrijednost, kao i nekih drugih, u međuvremenu preispitivana, jer je sklon pojednostavljivanju i marginalizaciji drugih perspektiva blagostanja.
Drugi koncept, objektivno blagostanje, odgovor je na rastuću društvenu nejednakost. Najčešće se fokusira na traženje alternative BDP-u kao mjeri nacionalnog prosperiteta i - opet - blagostanja. Primjerice, spominju autori, na Novom Zelandu u okvir životnog standarda uključuju distribuciju, otpornost, produktivnost i održivost. No nevolja je u tome što i te mjere ostaju ukorijenjene u neoliberalnu paradigmu, u kojoj poticaj promjene dolazi od ponašanja pojedinca, a ne političkih i ekonomskih struktura.
Otud i procvat novih 'zanimanja': trenera za postizanje blagostanja, timova s istom svrhom ili 'životnih lidera'. Na sve strane nude se putevi do blagostanja preko joge, meditacije, ponekad radikalnih dijeta i drugih aktivnosti. Inače ste sami krivi. Naime takvi poticaji pretvorili su se u poluobavezni zadatak, do te mjere da nesudjelovanje vodi i u stigmatizaciju, a onda su logična posljedica stres i - jasno - gubitak blagostanja.
Autori članka takve pritiske zovu wellbeing washing, preneseno 'ispiranje blagostanjem', nalik pranju mozga, tjerajući nas da koristimo određeni jezik, slike, politike i praksu kao dio organizacijske kulture kako bismo postigli nešto pozitivno i puno vrlina. U stvarnosti, osim povećanja produktivnosti te smanjenja troškova i rizika od gubitka ugleda, dodatni rezultat su konformizam, kontrola i stalni nadzor.
Zaključak je da znanstvenici, tvorci politika i sami građani moraju istraživati 'što i s kakvim vrijednostima nam se nudi, kakva viđenja dominiraju, kakav je njihov utjecaj i na koga je usmjeren'. Ukratko, kažu autori, ako je trka za blagostanjem postala pandemija, nužno nam je kritičko promišljanje kao svojevrsno cjepivo.
