Moglo bi se reći da se još od vremena letova na Mjesec nije toliko govorilo o istraživanjima svemira, naveliko se pripremaju nove ekspedicije na Zemljin satelit, a ni Mars se više ne čini tako daleko, što posebno titra maštu Zemljana. No, tko će biti ljudi koji će letjeti na 'Crveni planet'? Jedna nova studija govori da bi to trebale biti isključivo žene.
Izbor pravih kandidata za let na Mars, kasnije možda i za njegovo naseljavanje, sasvim sigurno neće biti lagan zadatak. Morat će biti spremni na rizik da se nikad ne vrate kući, moraju se pomiriti da će sjediti u skučenom prostoru oko sedam mjeseci, možda će biti stavljeni i u hibernaciju, a pritom će trebati biti visoko obučeni za zadatke koji ne nalikuju ničemu što se može raditi na Zemlji.
vezane vijesti
Sada ispada da je navodno 'slabiji spol' idealan za ispunjavanje svih tih prohtjeva. No, ideja nije nova. Još u pedesetim godinama prošlog stoljeća šefovi Posebnog odbora za istraživanje života u NASA-i zalagali su se za uvođenje žena među astronaute, smatrajući da su u skoro svakom pogledu prikladniji za letenje u svemir od muškaraca. Program je dobio i ime Lovelace Woman in Space, po jednom od autora dr. Randolphu Lovelaceu.
Prema tada napravljenim istraživanjima, ženska tijela su manja i lakša, treba im manje kisika i manje kalorija, što sve pridonosi uštedama u težini letjelice i potrebnim resursima. Dalje, ženski reproduktivni sustav je zaštićeniji od radijacije nego muški, jer su testisi osjetljiviji već samim tim što se nalaze 'izvan' tijela. Na koncu, žene su manje sklone srčanim udarima od muškaraca. Ukratko: ženskim posadama trebaju manji resursi, manje prostora i imaju više šanse da će se vratiti dovoljno zdrave na Zemlju da bi mogle ispričati što su doživjele.
Program se nažalost nasukao na odnosu među spolovima kakav je vladao u pedesetim godinama, i za letove u svemir birani su isključivo muškarci. Naravno, samo na Zapadu, jer Sovjetski Savez je 1963. brodom Vostok 6 u orbitu poslao Valentinu Tereškovu, koja je u tri dana 48 puta obišla Zemlju, i potom se sigurno spustila. Američke žene su na svoju prvu predstavnicu čekale još punih dvadeset godina, do Sally Ride i njezina dva leta shuttleom Challenger. Prije nje u svemiru je bila još jedna sovjetska kozmonautkinja, Svetlana Savickaja (1982.) Očito, Amerikanke su NASA-i bile dovoljno dobre za iznimno važne poslove kod pripreme letova, ali ne i za članstvo u posadama.
Nova studija, objavljena u Znanstvenim izvješćima časopisa Nature sada je obnovila zanimanje za program Lovelace, potvrđujući ženske prednosti kod svemirskih letova. Analiza je istraživala procijenjenu potrošnju kisika, ukupnu potrošnju energije, ugljičnog dioksida i topline, kao i potrebe za vodom kod muškaraca i žena na dužim svemirskim misijama. Cilj je bio otkriti kakav bi trebao biti idealni astronaut.
Utvrđeno je da je kod astronauta tjelesna masa dovoljan razlog za veliko povećanje svih parametara. Potrošnja energija povećala bi se za 30 posto, kisika i ugljičnog dioksida za po 60 posto, a vode za 17 posto. Astronautkinje bi, pak, iziskivale mnogo bolje parametre, sve do 41 posto manjih potreba za hranom i kisikom.
Kad se ti podaci uklope u planove o malim nastambama na Marsu, sve upućuje na jedan zaključak: ženske posade mogle bi biti u prednosti za prva slijetanja na Mars. Kad letjelica putuje sedam mjeseci, a najbliža postaja za obnovu zaliha je na Zemlji udaljenoj 264,72 milijuna kilometara, svaka ušteda je dragocjena. Naravno, dođe li jednom do naseljavanja najbližih nam nebeskih tijela, priča o spolnoj ili rodnoj zastupljenosti bit će nešto drukčija.
