Antropolozi John Linden i Victoria Bricker sa sveučilišta Tulane u New Orleansu tvrde, naime, da su 'probili' šifru, a svoja otkrića objavili su u časopisu 'Ancient Mesoamerica' kojeg izdaje sveučilište Cambridge.

Oni su, kako kažu, počeli gledati nešto širu sliku. Znamo da kalendar pokriva cikluse od 819 dana, no nepoznato je na što se taj ciklus odnosi. Dvojac istraživača je, međutim, počeo proučavati što nam kalendar govori ne o razdoblju od 819 dana, nego do 20 takvih ciklusa, oko 45 godina, i onda su sve doveli u vezu s takozvanim sinodičkim danom, ili sinodičkim razdobljem. Riječ je o vremenu koje je potrebno nebeskim tijelima da dođu u isti položaj u odnosu na sunce, promatrano sa zemlje.

'Premda su i ranija istraživanja pokušavala pokazati vezu planeta s razdobljem od 819 dana, četiri dijela kalendara prekratki su da bi se u njih mogli uglaviti sinotička razdoblja vidljivih planeta', pišu u radu Linden i Bricker, i dodaju:

'Produžavanjem kalendara na 20 razdoblja dugih po 819 dana, pojavljuje se pravilnost u kojoj sinodička razdoblja svih vidljivih planeta nalaze svoje mjesto u tom dužem kalendaru'.

Majanski kalendar je zapravo komplicirani sustav sačinjen od manjih kalendara, i neki njegovi oblici datirani su najmanje u 5. stoljeće prije nove ere. Od svih tih kalendara onaj s ciklusom od 819 dana najzagonetniji je za znanstvenike. Temeljen je na nekoj vrsti hijeroglifa, i ponavlja se četiri puta, a svaki blok od 819 dana predstavljen je različitom bojom. Analiza tekstova na kalendarima pokazala je da je svaki datum u ciklusu povezan s jednom od četiriju točaka, pa je trebalo četiri ciklusa od po 819 dana, što je oko devet godina, da bi se zatvorio cijeli krug. Svojedobno se smatralo da je svaka od četiriju boja (crvena, bijela, crna i žuta) povezana s jednom stranom svijeta. No, osamdesetih godina ta je teorija napuštena.

Umjesto toga, počela se razmatrati veza sa sinodičkim razdobljem planeta, a Maje su iznimno točno izračunavali to vrijeme za sve planete koje su mogli vidjeti i poznavati: Merkur, Veneru, Mars, Jupiter i Saturn. No, nije se znalo kako u ciklus 'uglaviti' vrijeme potrebno da se tih pet Zemljinih susjeda vrati na isti položaj.

Za Merkur je bilo lako - njegovo sinodičko razdoblje je 117 dana, pa u jednom ciklusu Merkur dođe na 'svoje' mjesto točno sedam puta. Nova studija pokazuje da je to ipak moguće i za druge planete, ali uz spomenuto promatranje do 20 ciklusa po 819 dana, čime se dobije duže razdoblje dugo 16.380 dana. Samo su počeli tražiti najniži broj kojim se sinodičko razdoblje može bez decimala uklopiti u ciklus. Recimo, Saturnu treba 378 dana za povratak na istu točku, pa njegovih 13 sinodičkih razdoblja odgovara šest ciklusa od po 819 dana. Sedam Venerinih 'putovanja' savršeno s poklapa s pet ciklusa, a 39 sinodičkih razdoblja Jupitera je 19 ciklusa po 819 dana. Na koncu, Marsu treba 780 dana za putovanje, i 20 tih ciklusa odgovara 21 ciklusu s kalendara.

Otvorilo se još jedno otkriće, veza s drugim kalendarom zvanim Tzolk'in koji barata ciklusom od 260 dana. Dvadeset ciklusa po 819 dana je točno 16.380 dana, a to je točno 63 ciklusa ovog kraćeg kalendara. Dodatno, najmanji zajednički nazivnik brojeva 260 i 819 je upravo 16.380.

'Umjesto da ograničavaju pažnju na samo jedan planet, majanski astronomi koji su stvorili ciklus od819 dana time su napravili veći kalendarski sustav koji je mogao biti korišten za predviđanje sinodičkih razdoblja svih vidljivih planeta', piše u spomenutom radu.

Koliko je ovo otkriće doista revolucionarno, pokazat će proces njegovog potvrđivanja ili opovrgavanja. Nekome će se možda učiniti da je cilj ovako kompliciranih izračuna isključivo pokušaj da se nađu rezultati koji bi potvrđivali hipotezu, što pomalo graniči s numerologijom, pa će biti zanimljivo pratiti buduće recenzije i kritički pogled. No, s obzirom da je već odavno jasno da je majanski kalendar sve samo ne jednostavan sustav utemeljen na bazičnoj astronomiji, ne bi trebalo biti iznenađen ako se ovako složena usporedba vremena i svemirskih pojava doista dokaže.