Već nekoliko mjeseci u javnosti i medijima traje konflikt niskog intenziteta na području Kaštelanskog zaljeva koje uključuje gradove Kaštela, Split, Solin i Trogir. Na prvi pogled se može steći utisak da su akteri konflikta, s jedne strane multinacionalna kompanija Cemex koja na području Kaštelanskog zaljeva ima tri tvornice i s druge strane ekološke i građanske udruge. No to je samo prvi dojam, stvarni akteri tog konflikta su zapravo 300 tisuća stanovnika koji žive oko zaljeva i državne institucije koje trebaju osigurati ekološki minimum i objasniti građanima jasne odgovore što je štetno, a što nije
Državne institucije to ne čine iako je to njihova obaveza prema građanima, poreznim obveznicima i na kraju krajeva prema glasačima na izborima.
Navedeni konflikt nedavno je eskalirao povodom objave Rješenja na službenim stranicama Ministarstva zaštite okoliša, kojim se Cemexu dopušta upotreba zamjenskog goriva u pogonima za proizvodnju klinkera. Zbog toga je Građanska inicijativa za zaštitu okoliša Kaštelanskog zaljeva javnosti uputila Otvoreno pismo proglasivši 1. prosinac ove godine 'danom žalosti ekologije' u Hrvatskoj.
Rješenje je naknadno, nakon pritiska javnosti, ali i navodnog političkog pritiska na neobjašnjiv način povučeno.
Prije detaljnijeg objašnjenja i tehničkih pojedinosti o slučaju te stavova suprotstavljenih strana, odmah treba naglasiti da bit problema leži u netransparentnom, kolebljivom i nejasnom stavu državnih institucija koje bi trebale štititi interese građana, ali i tvrtki kao što je Cemex. Već mjesecima traju polemike i prijepori, a institucije koje plaćaju hrvatski građani i tvrtke nisu odradile svoj dio posla. Taj posao je zapravo jednostavan, treba donijeti jasnu odluku o tome šteti li zdravlju građana upotreba zamjenskih goriva u Cemexovim pećima ili ne.
Tvrtka Cemex u okviru priprema za ulazak Hrvatske u EU mora smanjiti emisiju CO2 i početi koristiti zamjenska goriva. Iz Cemexa tvrde da cementare nisu i ne mogu biti spalionice otpada, one su postrojenja za suspaljivanje obrađenog i gorivog dijela otpada u svrhu proizvodnje klinkera. Za sada u proizvodnji koriste vrlo mali postotak zamjenskih goriva i od vitalne važnosti za tvrtku ja da se znatno poveća taj postotak koji u europskim cementarama ide do 80 posto. Tvrtka Cemex Hrvatska znatno je smanjila proizvodnju zbog krize u građevinskom sektoru kojoj se ne nazire kraj. Smanjen je i izvoz cementa i tvrtka traži rješenja i nova tržišta.
Odgovorni u Cemexu naglašavaju da oni nisu u konfliktu s lokalnom zajednicom i samo žele od države jasna pravila igre i odgovarajuću zakonsku regulativu koja će im omogućiti korektnu tržišnu utakmicu. Pokrenut je i cijeli niz edukativnih i propagandnih aktivnosti u cilju boljeg informiranja lokalne zajednice o inicijativi, za koju oni tvrde da nije štetna po njihovo zdravlje. S druge strane, s tim mišljenjem se ne slažu građanske i ekološke udruge na području Kaštelanskog zaljeva.
Te udruge Cemexov pogon nazivaju spalionicom i ne žele je na području Kaštela. Kao što je legitimna borba tvrtke Cemex za svoj interes, proizvodnju i profit, legitiman je i stav građanskih udruga koje ne žele riskirati zdravlje građana. Kao jedan od odjeka tog protivljenja je i nedavno objavljena studija kojoj je autor poznati znanstvenik i ekološki aktivist prof. dr. sc. Stanko Uršić.
Ta studija zapravo je reakcija u devet točaka na argumente tvrtke Cemex koja tvrdi da upotreba zamjenskih goriva neće biti štetna. Uršić u devet točaka na znanstveni način demantira argumente tvrtke Cemex, pa tako, primjerice u prvoj točki negira da su zamjenska goriva sigurna alternativa. 'Zamjenska goriva poput opasnog otpada kao što su istrošeni željeznički pragovi, gorivo iz smeća i druga goriva nisu i ne mogu biti sigurna alternativa', tvrdi Stanko Uršić.
U ostalim točkama Uršić znanstvenim jezikom negira tezu da spaljivanje otpada nije štetno te naglašava da su čak i male emisije dioksina i furana vrlo štetne i opasne po zdravlje ljudi. Ima među tim kompliciranim znanstvenim objašnjenjima i nekih jednostavnih i logičnih, kao ono da poluproizvod klinker ne vezuje sve teške metale i minerale kao što su krom, olovo, talij, nikal, kadmij, arsen, barij, berilij i živa. Uršić tvrdi i da se submikronske čestice uopće ne mjere. Naglašava se i da spaljivanje otpada nije pravi put, nego reciklaža otpada i da Hrvatska treba tome težiti.
Među stručnim i znanstvenim podacima koja traže od čitatelja poznavanje kemije i tehnologije, izdvaja se zapanjujući podatak o planiranoj godišnjoj potrošnji 80 tisuća tona drvnog otpada (u koji spadaju visoko toksični pragovi) i taj podatak i nestručnu osobu može zabrinuti.
To je onaj ključni trenutak kada prosječnom građaninu zapravo treba stručna zaštita. Uz dužno poštovanje, kome vjerovati, Cemexu ili Stanku Uršiću? Ovaj tekst nema ambiciju odgovoriti na to pitanje. Odgovor na to pitanje bi trebali dati odgovorni stručnjaci iz Ministarstva zaštite okoliša u koje bismo mi kao građani trebali imati povjerenje. Na pitanje je li spaljivanje otpada štetno ili nije, odgovor ćemo nedvojbeno imati u zdravstvenim statistikama za deset godina. Ako jest štetno, onda će biti prekasno. Zato odgovor trebamo sada i odmah.
