Gotovo tri desetljeća arheolog Ivan Šprajc, voditelj Instituta za antropološke i prostorne studije Istraživačkog centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (ZRC SAZU), u potrazi je za 'izgubljenim blagom' - drevnim majanskim gradovima na meksičkom poluotoku Yucatán. To područje, veliko kao Hrvatska i Slovenija zajedno, još uvijek je dobrim dijelom neistraženo i krije mnoge ostatke civilizacije ovog naprednog indijanskog naroda domorodačke Amerike. Maje su bili veliki astronomi koji su ključne strukture svojih gradova usklađivali s nebeskim kretanjima; matematičari koji su koncept nule osmislili 1000 godina prije Europljana, a sustav pisma razvili još 300 godina prije Krista. Uzrok propasti njihove civilizacije i dalje je nerazjašnjen, a posljednje otkriće arheologa Šprajca moglo bi u konačnici pomoći u sklapanju tog mozaika.

Iako je riječ o velikom otkriću, ne samo u smislu monumentalnosti građevina, Šprajc je skroman oko ovog uspjeha.

'Stručni i znanstveni interes ne mjeri se po monumentalnosti. Za znanost nije toliko važno je li otkriće veliko ili malo, koliko kakve su informacije koje nam to otkriće može dati', kaže.

Drevni gradovi, zarasli u džunglu, danas se otkrivaju uz pomoć mapiranja terena Lidarom, uređajem za lasersko skeniranje iz zraka, pričvršćenim za avion, helikopter ili dron. Lidar je uvelike olakšao posao arheolozima, iako se oni i dalje često moraju i mačetama probijati kroz nepristupačan teren, ponekad i desecima kilometara, kako bi provjerili 'nalazište'. Nekad ih, umjesto očekivane piramide, na indiciranoj lokaciji dočeka tek gola uzvisina. Ali sva razočaranja i umor nestanu kada nakon pred sobom ugledaju majansku građevinu, stoljećima skrivenu od ljudskog oka.

'Mi sada možemo u toj šumi Yucatána vidjeti detalje za koje nismo imali pojma da postoje, recimo terase za agrikulturu, kanale za navodnjavanje i odvodnju u naplavnim područjima', tumači Šprajc za tportal, s dalmatinskog otoka na kojemu i ovo ljeto odmara sa suprugom meksičkog porijekla. Njih dvoje upoznali su se u Meksiku, gdje se slovenski arheolog obrazovao i radio devet godina prije nego se 2000. sa suprugom i djecom vratio u domovinu. Njegov otac bio je Hrvat iz Međimurja, koji je zbog posla preselio na sjever i zaljubio se u Slovenku, pa je Ivan Šprajc rođen u Mariboru. Često je boravio u Hrvatskoj jer mu je ovdje živjela baka, a kada je trebalo odabrati studij, odlučio se za arheologiju i etnologiju u Ljubljani. Magistrirao je povijest i etnohistoriju na Nacionalnoj školi za antropologiju i povijest u Meksiku, a doktorirao antropologiju na Nacionalnom autonomnom sveučilištu Meksika.

Njegove ekspedicije u toj zemlji počele su još 1996. godine, ukupno ih je bilo 12, a sve su se odvijale u razdoblju od ožujka do lipnja, kada sušne vremenske prilike omogućuju kretanje po negostoljubivom terenu. U posljednjem, 12. istraživačkom pohodu, sudjelovalo je 16 ljudi - arheolozi, geodeti i lokalni radnici - na dionici od oko 60 kilometara sjeverno od ceste koja povezuje gradić Escárcegu na zapadu i Chetumal na obali Karipskog mora. Kada su konačno stigli do dotad neotkrivenog grada Ocomtúna, kako ga je Šprajc nazvao po majanskoj riječi za 'kameni stup', imali su što i vidjeti. Na gradskoj površini od oko 50 hektara našli su impresivne građevine, uključujući piramidalni hram visok 25 metara, tri trga, akropolu širine 80 metara, pa i igralište za drevnu majansku igru loptom, pomalo nalik dalmatinskim boćalištima.

Dok se turisti iz cijelog svijeta slijevaju u Meksiko, uživajući u mondenim ljetovalištima poput Cancúna na rtu Yucatána, u središtu poluotoka odvijaju se 'filmske' znanstvene ekspedicije u potrazi za izgubljenim arheološkim blagom. Brojni majanski gradovi također su magneti za turiste, ne samo u Meksiku, već i na području današnjeg Hondurasa, Salvadora, Belizea i Gvatemale, svugdje gdje je nekoć cvala majanska civilizacija. Međutim, proći će godine prije nego što se novootkriveni Ocomtún otvori za turiste. Prije toga treba napraviti cjelovito sondiranje, iskapanja i sva dodatna istraživanja te izgraditi puteve, a Šprajc sumnja da će se to dogoditi za njegova života. No daleko od toga da je Ocomtún jedino njegovo otkriće - istraživački timovi koje je vodio, u suradnji s meksičkim Nacionalnim institutom za antropologiju i povijest (INAH), dosad su otkrili više od 80 majanskih nalazišta, od čega '10 do 15 zaslužuju ime grada', kaže Šprajc.

Svjetski mediji izvijestili su i o njegovim ranijim otkrićima, do kojih je došao uz pomoć avionskih fotografija: 2013. u prašumi je pronašao prethodno nepoznati grad Chactún iz 8. stoljeća; godinu kasnije, otkrio je gradove Lagunitu i Tamchén, također s piramidalnim hramovima i trgovima. Među ranijim nalazištima su i Oxpemul, Uxul te Yaxnohcah, koja su već predmet intenzivnih istraživanja, pod vodstvom njemačkih, kanadskih i meksičkih stručnjaka.

Nekoliko godina nakon tih velikih otkrića, Šprajcov tim zaključio je da nešto zapadnije, za područje od nekih 3-4 tisuća četvornih kilometara, kod zaštićenog rezervata biosfere Calakmul, ne postoje nikakvi podaci. Potom je ta velika arheološka 'crna rupa' sužena uz pomoć raznih izvora, uključujući satelitske snimke i orto-foto karte meksičkog Nacionalnog instituta za statistiku i geografiju (INEGI), te su za nekoliko zona naručena Lidarska skeniranja. Tek potom se krenulo na teren. Nalazište je u konačnici bilo impresivno, no Šprajc je bio i ponešto razočaran što nije bilo hijeroglifskih natpisa - iako je pronađen jedan reljef koji će se tek analizirati i mogao bi dosta toga otkriti. Puno se očekuje i od rezultata analize keramičkih ostataka, kako bi se moglo ustanoviti kada je počelo naseljavanje neatraktivne unutrašnjosti poluotoka, uglavnom krševitog područja, bez stalnih vodotokova.

Naravno, Šprajc je fasciniran kulturom i civilizacijom Maja, koji su na svom području od nekih 400.000 km2 bili 'globalizirani kao što smo to mi danas na cijelom svijetu'. U priči o slomu te civilizacije oko 10. stoljeća ima nekoliko mogućih faktora - od suše i klimatskih promjena, istrošenosti zemlje i puno gladnih usta uslijed porasta populacije, do internih ratova koji su možda i bili prvi uzrok, u kombinaciji s ostalim. Čuveni slovenski arheolog smatra da se pravo pitanje odnosi na redoslijed događaja, s tim da je zanimljivo da je između 600. i 800. godine u unutrašnjosti Yucatána živjelo više ljudi nego danas. Sigurno im nije bilo od pomoći ako su se zbog ratova prekinuli trgovački putovi prema Gvatemali, gdje su u to doba bila najbliža nalazišta obsidijana, vulkanskog stakla za izradu alata, kao i žada koji se redovito otkriva na majanskim nalazištima.

Ivan Šprajc nada se još jednoj ekspediciji u Meksiku, možda već iduće godine, jer postoje nove indikacije s Lidarskih snimki koje bi valjalo provjeriti. To sad ovisi o donatorima; jedna istraživačka sezona košta oko 50 tisuća eura. Ovu zadnju sezonu financirali su ZRC SAZU, Založba Rokus Klett, Adria kombi, Kreditna družba Ljubljana, AL ars longa (Slovenija), Ken & Julie Jones Charitable Foundation i Milwaukee Audubon Society (SAD).

Komentirajući dojam o Meksiku kao o prilično opasnoj zemlji, s mnogim civilnim žrtvama u ratovima između narkokartela, Šprajc kaže da je unatoč porastu kriminala, osobito u velikim gradovima te na zapadu i sjeveru zemlje, turizam u Meksiku i dalje je izrazito snažan i stabilan.

'Tamo gdje mi radimo, u tim zabačenim krajevima, nema ni turista ni kriminala. Mi takvih problema nemamo. Inače, turizam se uvelike oslanja upravo na arheologiju, ali oni tamo ne žude za otvaranjem novih nalazišta turistima jer su im na raspolaganju stotine već postojećih', kaže Šprajc.

Zabavljaju ga usporedbe zapadnih medija s Indiana Jonesom, pa napominje da je taj lik zapravo stvoren na prototipu stvarnih arheologa. A uz srednjoameričku arheologiju, Šprajcov glavni profesionalni interes je arheoastronomija, osobito koncepti o planetu Veneri u srednjoameričkom svjetonazoru. U svom posljednjem znanstvenom radu, objavljenom početkom godine u uglednom časopisu Science Advances, koristeći Lidarove snimke analizirao je orijentacije velikog broja ceremonijalnih građevinskih kompleksa duž južne obale Meksičkog zaljeva, od kojih neki datiraju i u 1100. g. pr. Kr., ukazujući na njihovo ritualno značenje vezano za preživljavanje i najranije dokaze o korištenju 260-dnevnog kalendara, stoljećima prije već poznate upotrebe u tekstualnim zapisima.