U jeku javne polemike o Lex Perkoviću i neugodne situacije u koju se Hrvatska dovela, kada  Bruxelles prijeti sankcijama zbog izigravanja europskog uhidbenog naloga, Jagečić ponovno javno istupa i postavlja pitanje zašto je 'konstantno svjetlo upereno u Udbine killere i njihovo besmisleno prepucavanje, a da nitko i dalje pažnju ne obraća na žrtve tih istih killera, unatoč činjenicama koje im podastirem i koje upućuju direktno na njihove nalogodavce i što je još važnije, uvid u kriminalne krakove koji i danas drže hrvatsko gospodarstvo u šah-matu', izjavio je za tportal Anđelko Jagečić. Teza da su udbaška ubojstva i rad tajnih službi ondašnje države, a to se posebno odnosi na razdoblje poslije Titove smrti, na prijelazu u '80-e degenerirali iz 'obrane tekovina NOB-a' prvenstveno u zaštitu pojedinaca, najviših dužnosnika komunističkog režima, i njihovih kriminalnih radnji u gospodarstvu, nije nimalo nerealna.

Još je manje nerealna ili naivna logika da se putem istih kadrova koji su u tajnim službama naređivali u bivšoj, a to nastavili i u novoj državi, funkcioniranje tog aparata prekopiralo i u modernu RH. U svom pisanom svjedočanstvu koje je poslao na adresu tportala, a kao 'svjedok vremena' koji je bio dio, ili najbliži svjedok ključnih trenutaka koji su na ovaj ili onaj način odredili povijest Hrvatske, Jagečić za jedno od najpoznatijih, dosad nerasvijetljenih Udbinih zločina, ubojstvo Stjepana Đurekovića, ponovno kao važnu kariku u lancu navodi ime Pavla Gažija. Radili su zajedno u Podravci, a Gaži se, kao njen direktor, vinuo na visoke funkcije ondašnjeg režima. Na najviše. U svjedočanstvu Jagečić detaljno, kronološki i, kako tvrdi, provjerljivo faktografski raspliće cijelo tajanstveno klupko koje omata ubojstvo Đurekovića.

Zaštita SFRJ kao izlika za pljačku i osobno bogaćenje

'Žalosno je što se toliko medijskog i političkog prostora posvećuje međusobnim obračunima bivših udbaša, a o stvarnim tadašnjim gospodarima života i smrti, glavnim nalogodavcima tog ubojstva, gotovo ni riječi. To vrijeđa zdrav razum. Odluke tko će biti likvidiran donosio je isključivo najviši partijski vrh Republike ili Savezne države. Točnije, samo odabrani i ovlašteni pojedinci u tom nedodirljivom vrhu SKJ. Navodna zaštita politike SKJ vrlo često služila je ničem drugom doli zaštiti osobnih političkih i materijalnih privilegija. Upravo slučajevi kriminalnog pustošenja Podravke i INA-e to potvrđuju. Pavle Gaži, uz podršku Stane Dolanca i velikosrpskih krugova, odgovorna je osoba u oba slučaja' piše Jagečić.

Na Pavla Gažija Jagečić ne upozorava kao osoba koja je priču o njemu negdje čula, već, ističe, kao njegov blizak suradnik, na funkciji direktora za publicitet Podravke, gdje je tada prvi čovjek Podravke Gaži i zaslužio titulu najboljeg jugoslavenskog poduzetnika, nakon čega 1978. odlazi za Beograd, na visoku funkciju SKJ, da bi 1982. godine zaslužio toliko povjerenje da je postavljen i za sekretara unutarnjih poslova SR Hrvatske. Također po svojoj funkciji člana predsjedništva SKH, a u koordinaciji s Dolancom te uz pomoć dvaju šogora Maravića, Pavle Gaži bio je u poziciji utjecaja na UDBU, KOS, miliciju... 'Velikosrpska politika i Stane Dolanc imali su svog trojanskog konja u Hrvatskoj', komentira Jagečić u svom svjedočanstvu taj tok događaja.
Jagečić se u svjedočanstvu detaljno prisjeća cijelog slijeda događaja koji su ga pratili u Podravci, odakle je na kraju pod pritiscima ipak morao otići, i neizvjesnih godina koje su uslijedile. Baš to što je živi svjedok tih vremena Jagečić smatra razlogom većine svojih poslovnih problema i danas. 'Dobar dio novih gospodarsko-političkih elita u Hrvatskoj nisu ništa drugo doli 'duhovi prošlosti', koji na nam zagorčavaju živote i danas', tvrdi Anđelko Jagečić. Za nerasplitavanje tog kriminalnog klupka, a pravosuđe doista jest jedna od žešćih rak rana Hrvatske, odgovornim smatra upravo glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, nazivajući ga 'ključem' i 'najvećom enigmom' današnjeg stanja u modernoj Hrvatskoj.

  Sluteći veliko zlo nakon Đurekovićeva ubojstva, upravo je Anđelko Jagečić osobno otišao u Beograd i predao Miki Špiljaku dokumente o kriminalu Pavla Gažija u Podravci, a potpisao ih je tada generalni direktor Vladimir Trojak, Gažijeva desna ruka u stvaranju Podravke. 'Naravno, Gaži tada nije znao što smo uradili jer bi nas ubio obojicu, a kakvi su to dokazi bili, svjedoči i činjenica da je zbog njih održana tajna maratonska sjednica CK SKH koja je trajala skoro 24 sata. Na njoj je Gaži smijenjen sa svih tadašnjih funkcija i isključen iz SKJ. Skoro 30 godina iza te sjednice Pavle Gaži u javnosti nije izrekao ni jednu riječ o razlozima smjene, ali ni druga strana', prisjeća se Jagečić.

Pakleni plan za ekonomsko uništenje Hrvatske

Tu priča poprima drastične razmjere i dolazi do konačnog obračuna.
'Plan Gažijevih nalogodavaca iz Beograda bio je, osim gospodarske i financijske destabilizacije Hrvatske, kroz INU stigmatizirati politički vrh Hrvatske! Kako? Jednostavno! Optužiti Mišu Broza, Titova sina, Vanju Špiljaka, sina Mike Špiljaka, te Milana Ujevića (sina narodnog heroja Mate Ujevića) da se bave velikim kriminalom, čemu je kao dokaz imalo poslužiti desetak uhapšenih niže razrednih rukovoditelja u INA Komercu. Posebno je bio interesantan Vanja Špiljak jer mu je otac 1984. godine trebao postati predsjednik Predsjedništva SFRJ, budući da je Hrvatska bila na redu dati predsjednika. Diskreditirat Miku značilo je dovesti u Beograd iz Zagreba 'njihova' čovjeka, karakterno sličnog Gažiju, i stvoriti političku platformu budućeg vladanja velikosrpske hegemonije nad Hrvatima uz pomoć Slovenaca. To je bio konačni cilj', tvrdi Jagečić.

Svoj zaključak potkrijepljje sljedećim riječima: 'Stane Dolanc je bez ikakvog dokaza, osim informacije koju mu je Pavle Gaži dostavio preko svojeg šogora Pere Maravića, velikosrbina, pukovnika UDBE i 20 godina tajnika Službe društvenog knjigovodstva Hrvatske i još k tome člana Predsjedništva Matice Hrvatske, na udarnom DnevnikuTV Jugoslavije indirektno optužio Miku Špiljaka za pokrivanje pljačke pet milijuna dolara u INI.'

Đureković kao žrtveno janje u borbi za političku prevlast

Jagečić nastavlja da je u svijetlu tih događaja i takve atmosfere i straha od hapšenja, Đureković pobjegao iz Jugoslavije. Podsjeća da je Đureković bio trećerazredni rukovoditelj u INA-Komercu (šef službe marketinga, a ne direktor), odnosno osoba bez ikakvih stvarnih ovlasti i utjecaja na bilo koji strateški posao osim nabavke i dijeljenja reklamnog materijala poput olovaka, upaljača i ostalih drangulija. Sam Pavle Gaži u svom intervjuu Feralu srpnja 2005. godine pod naslovom 'Đureković je ubijen van protokola', otvoreno je priznao da zapravo nije bilo nikakvog 'ozbiljnog' razloga za njegovu likvidaciju. Možda su htjeli zastrašiti neke druge osobe iz Ine i gospodarskog života tada Socijalističke Republike Hrvatske. O višegodišnjem upiranju prsta u Pavla Gažija, potonji je izjavio da ne zna tko je Anđelko Jagečić, iako mu je bio šef u Podravci godinama.

Jagečić u sjedočanstvu daje svoje viđenje razloga mučnog ubojstva. 'Niti je Đureković imao novca niti je mogao na bilo koji način znati strateške tajne države, a njegove knjige koje su izdane u Njemačkoj u tako rekordnom roku imaju, po mom, ali ne samo mom mišljenju, miris i potpis UDBE. Međutim, u kontekstu razvoja događaja na relaciji Zagreb–Beograd i ranije opisanim političkim odnosima, istog časa kada je pobjegao postao je izvrsna meta za komunistički sustav, koji je da bi opstao, sam proizvodio neprijatelje bratstva i jedinstva i SKJ. Pavlu Gažiju i Stani Dolancu bila je to više nego odlična prilika da Hrvatskoj i Miki Špiljaku podmetnu kukavičje jaje. Taj je dvojac, po mojim saznanjima, iskoristio Đurekovićevu smrt kako bi za to okrivio hrvatsko rukovodstvo, koje se, istini za volju, počelo zanimati za Đurekovića, ali tek nakon bijega, a tajni transkripti koje sam vidio govore zapravo više o zbunjenosti službi njegovom pojavom u Njemačkoj', piše Jagečić.

'Da bi u očima Nijemaca bili potpuno nevini, Dolanc i Gaži u goste pozivaju tadašnjeg ministra unutarnjih poslova SR Njemačke, Zimmermanna, na krstarenje Jadranom; istoga dana kada je on došao, ubijen je Đureković. Tipična metoda kojom se složila UDBA i sam Pavle Gaži. Iste metode je godinama provodio u Podravki, a posebno kada je otišao u Beograd. Bio je majstor opsjene. Počeo sam mu osobno smetati još 1980. godine kada sam prozreo njegove metode i suprotstavio im se i to javno, ali u interesu obrane Podravke i Hrvatske', piše dalje u svom svjedočanstvu Jagečić.

UDBA se neprijatelja rado rješavala u Njemačkoj i inozemstvu

'Ukratko, nakon 1982. godine trebao sam nestati s javne scene, a 'prijatelji' – uglavnom Hrvati, sluge komunističkog režima, u 'povjerenju' mi 'savjetuju' da mi je najbolje pobjeći u Njemačku jer najgore tek slijedi svima koji su 'uništili Podravku'. Pokazalo se jako brzo što me je čekalo u Njemačkoj. I dok su mnogi kolege još bili u zatvoru, počela su hapšenja i u INI. Tada javno u pomoć Gažiju priskače Stane Dolanc povijesnom izjavom na centralnom TV Dnevniku Jugoslavije, emitiranom iz Beograda. Svesrdno je podržao akciju Saveza Komunista i službi u Hrvatskoj na razotkrivanju velikog kriminala u gospodarstvu, a kao primjer istaknuo je da je u INI rukovodstvo opljačkalo pet milijuna dolara. Te riječi tada (1983) najmoćnijeg čovjeka u Jugoslaviji, Dolanca, bile su malj po glavama čitave hrvatske gospodarsko-političke elite, a ujedno i potvrda ranijih Gažijevih istupa u novinama, u kojima je naglašavao da se treba 'energično i beskompromisno obračunati s protivnicima politike SKJ u svim sferama, posebno s političkim i gospodarskim kriminalom u Podravki, INI, Bilo-Kalniku, Đuri Đakoviću i bankama', ističe Jagečić.

Taoci 'duhova prošlosti'

Anđelko Jagečić tvrdi da je na vlastitoj koži osjetio da i u današnjoj Hrvatskoj veliki utjecaj imaju duhovi ružnijeg dijela naše komunističke prošlosti:
'U razdoblju od 1997. godine do danas, DORH, što državni, što lokalni u Varaždinu i Slavonskom Brodu, gdje sam također poslovao, podigao je, uz pomoć ostataka Udbinih kadrova, čak 14 optužnica protiv mene.' Dodaje da je i preživio pokušaj ubojstva i nekoliko pokušaja lišavanja slobode. 'Ne jednom su mi rekli najviši dužnosnici Hrvatske, od Tuđmana koji me odlikovao Spomenicom Domovinskog rata, Stipe Mesića do današnjih nosioca vlasti u Hrvatskoj, da me se protivnici žele riješiti jer sam 'svjedok vremena'.

Nakon što je od 14 optužnica uspješno srušio već devet, ne sumnja da će tako biti i s ostalih pet, ali je ogorčen zbog progona kojeg nije pošteđena ni njegova supruga Ivanka i obitelj, koji su 'desetljećima trpjeli, a trpe i sada, možda još i više od njega samog, progone, javna sramoćenja, poniženja i strahove za goli život'. Najstrašnijim ističe što je to ponekad izraženije u njegovoj Hrvatskoj koju je kao potpredsjednik 'ratnog poola' i vlasnik Vinete stvarao od 1980. godine, negoli za strahovlade u SFR Jugoslaviji. 'Zapravo je zastrašujuće, da danas, kada imamo svoju državu, osjećamo daleko veću egzistencijalnu i životnu nesigurnost nego u bivšoj državi, iako su pojedini periodi života u Jugoslaviji bili hod po ivici života i smrti', kaže Jagečić.
Jedan od najuspješnijih varaždinskih gospodarstvenika kroz svoju karijeru marketing i PR stručnjaka susreo je mnoge likove koji su na razne načine stvarali svoj image često ne birajući metode, ali trojicu ističe kao 'vrhunske igrače': Pavla Gažija, Ivana Čehoka i Mladena Bajića.

Opisavši detaljno u integralnoj verziji svjedočanstva svoja iskustva prije i nakon Đurekovićeva ubojstva (a riječ je o vrlo napetim trenucima u njegovu životu, kada je u više navrata nagovaran da emigrira u Njemačku, što je, pokazalo se, na sreću uporno odbijao) Jagečić dodaje da mu je upravo nevjerojatno dokle sežu krakovi 'duhova prošlosti'. 'U tim odlučujućim godinama za stvaranje hrvatske države od 1990. do 1992. godine konačno sam imao mira od politike, UDBE, tajnih službi. Ali ne zadugo', kaže vlasnik Vinete, tvrtke koja je među prvima masovno radila za novonastajuću vojsku isporučivši i prvu 'šaru' tadašnjem ZNG-u.

Već na svečanom otvorenju tvrtke upozoren je da uz suradnju tajnih službi, za koje tvrdi da su pod paskom istih faca koje su radile taj posao i za komunistički režim, tadašnja vrhuška vlasti uz čestitke i osmijehe naveliko radi na likvidiranju te iste tvrtke. I zaista, Vineta je već '92, kao prva u modernoj Hrvatskoj, pala u stečaj. To ga je uvjerilo da propadanjem Jugoslavije nije potpuno nestao aparat koji ga se na razne načine pokušavao otarasiti

'Moje prebogato iskustvo iz Varaždina, gdje je nas nekolicina smogla snage, hrabrosti, upornosti i znanja te bukvalno 'natjerala' USKOK, a ja osobno Mladena Bajića, na razotkrivanje i procesuiranje varaždinske organizirane kriminalne hobotnice, potvrdilo je moje uvjerenje da su, iako je u javnosti razotkriven kriminalni sistem vladanja i pljačke, glavni kapitalci i oni koji su vukli poteze iz sjene, ostali izvan dohvata optužnica. A oni koji su mislili da su 'nešto', oni koje su ti moćnici iz sjene instalirali na vlast i koji su, kao i bivši gradonačelnik Ivan Čehok, mislili da su glavni, 'padaju' kao kolateralne žrtve pravih igrača, a u igri su već novi pijuni koji će, bude li potrebno, biti žrtvovani da se zadovolji naivni puk', opisuje u svjedočanstvu 'pretakanje' sivih eminencija iz jednog sistema u drugi.

Susret s njemačkim istražiteljima

Za takvu situaciju odgovornim smatra Državno odvjetništvo i pravosuđe općenito jer, smatra, gospodarstvo ne može naprijed sve dok organizirani kriminal iz sjene 'drma' državom. Stoga se ne trebamo čuditi okrutnoj hrvatskoj stvarnosti koju najbolje oslikavaju rejting u smeću i masovno osiromašenje građana.

'Ekipi' o kojoj govori varaždinski gospodarstvenik svakako nije u interesu da europski procesi koji tu ne poznaju kompromis, postanu sastavnica hrvatskog života.

Da potkrijepi svoje tvrdnje, podastire činjenice i iskustva prilikom razgovora s njemačkim istražiteljima i tužiteljima koji istražuju ubojstvo Đurekovića u Münchenu. Nakon cjelodnevnog davanja iskaza i ispitivanja i razgovora, Jagečić navodi nekoliko važnih stvari. 'Prvo, stekao sam dojam da Nijemcima nikako nije jasno zašto je UDBA ubijala po zapadnoj Europi, a ne Jugoslaviji. Drugo, čini mi se da nisu baš upoznati s tadašnjom situacijom u Jugoslaviji, već su se fokusirali na podatke koje su dobili od disidenata i bivših udbaša koji su u međusobnom obračunu teretili jedan drugoga. Većina tih njemačkih informatora bila je na dugogodišnjim robijama (Sindičić i Vukušić), a uz 'pomoć' Vice Vukojevića najlakše im je bilo teretiti Miku Špiljaka kao nalogodavca zbog eha koji su proizveli Pavle Gaži i Stane Dolanc pričajući o 'velikom kriminalu u Hrvatskoj', prvenstveno INI i Podravci. Sudac je zato već imao zatvorenu 'konstrukciju' o nalogodavcu, a da uopće nije razumio (a nije ni mogao) što se tih godina događalo u Jugoslaviji', zaključuje Jagečić.