'Došli ste u Ukrajinu zbog turizma?' pita nas dobro naoružani vojnik na ukrajinskoj granici i zove kolegu policajca da nas vidi.

'Turizam? Ukrajina? Osobnim automobilom?' ponavlja policajac.

Sliježem ramenima.

Zajedno se smiju, što će drugo.

A što ću reći kad na službenim ukrajinskim stranicama stoji da je ulaz u zemlju vrlo jednostavan, ali i da morate imati 'jak razlog' za to što putujete u Ukrajinu. Da spomenem da pišem knjigu, ne bi bilo dobro, jer pisci i novinari moraju imati posebnu novinarsku vizu i država im organizira putovanje. A ja ne želim da mi itko organizira putovanje - prešao sam 2500 kilometara malim osobnim automobilom od Splita i hoću sam birati svoj put. Osim toga, turistima ne treba viza!

Mahnu nam rukom da slobodno prođemo i ulazimo u ratom zahvaćenu zemlju, s manje problema na granici nego bilo gdje na putu. Čak i bjeloruska viza u mojoj putovnici, a Bjelorusija je neprijatelj jer iz nje može započeti još jedan napad, ne smeta im. Ili je nisu vidjeli.

S jugoistoka Europe, iz Rumunjske, jedini put prema Ukrajini i Odesi vodi preko Dunava, skelom do Orlivke, jer mosta nema niti ga je ikad bilo. Neka kombinacija pretpotopnog riječnog trajekta i skele puna je automobila, odreda kvalitetnih i isključivo ukrajinskih registracija. Kako su Rusi raketirali most u Zatoki i uspjeli ga srušiti nakon niza napada, jedini put do Odese sada vodi kroz Moldaviju. Putovanje ukrajinskim cestama posebno je iskustvo, pogotovo kad vrlo brzo otkrijete da su baš sve oznake gradova ili odredišta na raskrižjima skinute iz sigurnosnih razloga, da se Rusi, prodru li u ovaj dio Ukrajine, ne mogu snaći. Nije se lako snaći ni nama bez GPS-a i oznaka, tako da ni u jednom trenutku ne znaš kroz koji grad prolaziš, niti u kojem je pravcu Odesa. Nema čak ni znakova ograničenja brzine, a najčešće nedostaje i horizontalne signalizacije - ona očito nije uklonjena, nego je jednostavno nije ni bilo.

Ukrcavamo ženu koja stopira na autobusnoj stanici, putuje u dvadesetak kilometara udaljeni Bolhrad u posjet mužu u bolnici. Ranjen je prije nekoliko dana u ukrajinskom kontraudaru oko Harkiva, na svu sreću samo u nogu. Iako ovaj dio Ukrajine nije bio izložen direktnim napadima, izuzmemo li raketne napade na strateške ciljeve poput mostova, rat je sveprisutan, muškarci su uglavnom na bojištu i strepi se za život najbližih. Kad je ostavimo u Bilhorodu, pokušava nam platiti, što Nikolina (koja me prati u ovom segmentu putovanja) i ja odbijamo. Onda, zahvalna za prijevoz, vadi iz kese dio svog grožđa koje nosi mužu u bolnicu i inzistira da ga primimo. Zahvaljujemo i uživamo putem u ukusnom grožđu - nije čudo da Ukrajina ima tako dobra vina.

Tih 300 kilometara od granice do Odese, osim na ulazu u gradove na kojima postoje vojne kontrole, vozimo se bez problema. Na cesti su uglavnom kamioni koji voze u oba pravca, a mi zastajemo u nekom seoskom dućanu koji služi i kao lokalna birtija. Vlasnik nam priča kako je sad dobro, ali je bilo gadno kad su tukli Zatoku i Bilhorod na Dnjestru. 'Ali rat je, što se može?' lapidarno zaključuje.

Zahod je izvan objekta, a takvih bisera higijene, betonskih čučavaca nad crnom jamom, ne može se naći više ni u Bangladešu. Ukrajina je ipak, a ne Moldavija, kako se često spominje, najsiromašnija zemlja Europe, s najnižim bruto nacionalnim dohotkom po glavi stanovnika, i to se u provinciji itekako osjeti.

U Odesi, posebno u centru grada, kad predvečer stignemo u nju, situacija je potpuno drugačija. Grad je izuzetno lijep i nije čudo što nosi naziv Biser na moru s puno kvalitetnih restorana i barova i još više noćnih klubova za zabavu muškog stanovništva. Očito je da je Odesa vidjela bolje dane, turizam je ovdje bio jako razvijen, ali sad, iz razumljivih razloga, više ne postoji. Rat se ne osjeti na ulicama grada, nema vojske, osim na potezu uz more. Već mjesecima Rusi, nakon što su iznenađeni ukrajinskom obranom odustali od osvajanja cijele zemlje, ne raketiraju Odesu iako se ruska Crnomorska flota nalazi u blizini grada. Policijski sat još je na snazi od 23 uvečer pa do 5 ujutro, a pristup moru u gradu je strogo zabranjen. Ukrajinska vojska kontrolira obalni dio jer i dalje postoji mogućnost invazije s mora, sada posijanog minama.

Ni mi, kao ni stanovnici Odese, ne smijemo prići glavnoj turističkoj atrakciji, tzv. Potemkinovim stubama, ovjekovječenima u Ejzenštejnovom klasiku 'Oklopnjača Potemkin'. Andrej, a muškaraca na ulici iz razumljivih razloga nema previše, ne vidi problem u tome: 'S mora prijete Rusi, sve je minirano i Zelenski je rekao da ne prilazimo moru. A ja ga slušam i kao i ostali stanovnici Odese ne prilazim mu. Naš se predsjednik pokazao izuzetnim čovjekom kojem svi vjerujemo!'

Ali ni ratna Odesa nije lišena primitivaca u jakim terencima koji suludo jurcaju ulicama i koji su se očito izvukli od rata. I ovdje su neki jednakiji od drugih, a je li sveprisutna korupcija u Ukrajini, od koje je u europskim okvirima gora jedino Rusija, pomogla tome, ne znam.

Višegodišnja devalvacija, još dramatičnija u ratu, mala kupovna moć i nedostatak turizma učinili su danas Ukrajinu vjerojatno najjeftinijom zemljom Europe. Dobri restorani i bagatelni luksuzni hoteli turistima u Odesi - a pritom mislim na jedine turiste u gradu, nas dvoje - sigurno gode.

Odesa se sa svojih današnjih milijun stanovnika, kao i cijela sjeverna obala Crnog mora, oduvijek dičila multikulturalnošću, a to se osjeti i danas. Uz dominantne Ukrajince i veliku rusku manjinu, i danas ovdje - unatoč Staljinovim i nacističkim čistkama - žive Armenci, Grci, Židovi, Turci, Gruzijci, Tatari, Bugari, Rumunji, Albanci, Arapi…

Dok ispijamo pravi talijanski espresso, prilazi nam dječak Daniel, ulični prodavač zaštite za ekrane mobitela, pridružuje nam se i dok, pomažući lokalnu ekonomiju, kupujemo njegovu zaštitu, priča nam svoju priču. Sedamnaestogodišnjak je napustio ratom pogođenu Zaporižju, u kojoj su mu ostali roditelji, i počeo školovanje u Odesi.

Kako mu roditelji nisu u mogućnosti financijski pomagati, sam se izdržava uličnom prodajom i uči za posao barmena/konobara, očito zanimanje u kojem, kad jednom prestane rat, vidi perspektivu. I on je, kao i ostali Ukrajinci s kojima razgovaramo, zadržao vedrinu i optimizam, vjeru da će rat završiti i da će se opet živjeti normalno.

Dok se, nakon četiri dana u Odesi, vozimo prema Moldaviji, a upravo se uspješno razvija ukrajinski protuudar oko Harkiva, i sam počinjem osjećati optimizam kad je riječ o ratu u Ukrajini. Ratove najčešće dobivaju motivirani ljudi uvjereni da se bore za 'pravu stvar', a u Ukrajini sam to osjetio na svakom koraku.