Ribarske zadruge kod nas datiraju od 1997., no premda su iz godine u godinu sve brojnije pa je tako u 2013. ostvaren promet od 220 milijuna kuna, registriranih i licenciranih je tek 19! Unatoč statistici koja pokazuje da je porastao, uzgoj i ulov morske ribe i dalje je jedan od glavnih problema domaćeg ribarstva činjenica da pretežito izvozimo samo 'sirovinu', što znači da većina naše najkvalitetnije ribe izlazi na tržišta EU-a upakirana i brendirana uglavnom u susjednoj Italiji, a ne kao 'dorađen' visokokvalitetan hrvatski proizvod
Višegodišnje koordinacije ribarskih zadruga rezultirale su osnivanjem Saveza ribarskih zadruga Hrvatske ovog vikenda u Poreču, a u kojem je svoj profesionalni i gospodarski interes našlo 14 od trenutačno 19 licenciranih ribarskih zadruga, odnosno 550 ribara.
'Intencija je da našim primarnim proizvođačima omogućimo da na kvalitetan način komercijaliziraju djelatnost od koje žive. S jedne strane to znači da ribu plasiramo na tržišta EU-a kao gotov proizvod s dodatnom vrijednošću, no s druge strane i da nas ne drže 'za male od kužine', jer EU često nameće pravila koja su nam, rekao bih teško shvatljiva, a još manje prihvatljiva.
Zajednička europska politika u segmentu ribarstva pokazala se pogrešnom, iscrpili su resurse, pa sad pod tezom održivog ribarstva nameću restrikcije koje bi nam tobože trebale pomoći da se i nama to ne dogodi, a pritom zaboravljaju na čovjeka, primarnog proizvođača i naše specifične uvjete. Zagovornik sam teze održivog ribarstva, ali i 'održivog ribara', jer ako ne bude ribara koji će izaći na more i svojim ulovom prehranjivati obitelj, neće biti ni tog održivog ribarstva', kaže Zlatko Milovan, upravitelj pulske ribarske zadruge Lanterna i prvi upravitelj novoosnovanog Saveza ribarskih zadruga Hrvatske.
Jedno od nametnutih EU pravila su kvote za izlov tune, koja se pak, kako kaže Milovan, kod nas previše razmnožila, no ribari ih ne smiju loviti, premda im tune svakodnevno rade štetu na ribolovnom alatu - mrežama.
'Hrvatski plivaričari u 2013. prvi put su izlovili više sitne plave ribe od ribara u Italiji. Dobrohotno smo shvatili poruke iz Bruxellesa, no naša znanost podastrijela je podatke koji ukazuju na to da sitna plava riba nije ugrožena, kao što se tvrdi.
Pozitivno je da smo našli zajednički jezik s kolegama u Italiji, što je razumljivo jer dijelimo resurse i suradnja je dobar način koji i EU podupire pa su nam ostavili prostora do 2020. da vidimo kakve će rezultate dati ti naši zajednički napori. Dogovorili smo s talijanskim kolegama da zatvaramo kanale gdje se riba mrijesti, kako bi potaknuli mriještenje i zaštitili nedoraslu ribu kad izađe iz kanala. No nismo uspjeli do kraja obraniti broj ribolovnih dana. Plivaričari rade 200 do 220 ribolovnih dana, a ograničenje za plavu ribu je 180 dana, i to kroz petodnevni tjedan. Situacija je složena i po pitanju beneficirannog radnog staža. U 90 posto slučajeva obrtnik je i prisutan na brodu pa bi trebao kao i njegovi radnici imati beneficirani radni staž, no u posljednjih desetak godina imamo i tvrtke kojima je djelatnost ribarstvo pa smatram kako ne bi bilo fer da takav beneficirani radni staž imaju i vlasnici koji nisu na brodu, već vode posao u toplini svog doma. S jedne strane ribarstvo spada pod Upravu za ribarstvo Ministarstva poljoprivrede, no kako se brodice upisuju u Lučkim kapetanijama, i naše posade zahvaćene su nizom zakona iz resora drugog ministarstva. Kad se napravi Registar ribarske flote, s kadrovskim evidencijama i registrom brodova, ta pitanja i sve što je izostalo u pregovorima, morat će se riješiti zbog usklađivanja s EU-om. Situacija je složena, no na koncu Europa će nas primorati i da uvedemo više reda u vlastitu kuću', ističe upravitelj Saveza ribarskih zadruga Hrvatske Zlatko Milovan
Jedan od problema na domaćem terenu su na primjer humanitarne donacije ribe, na što se plaća PDV. Ribari često doniraju ribu staračkim domovima, vrtićima i bolnicama ili socijalno ugroženim sugrađanima pa smatraju da u sklopu humanitarnih donacija socijalnog karaktera PDV ne bi trebao biti obveza.
'Ako sve napore usmjerimo na tu EU floskulu održivog ribarstva, a pritom zaboravimo čovjeka, to je promašena politika. Primorani smo u većem dijelu izvoziti sirovinu, no riba koja nabavno košta jedan i pol euro može se oplemeniti da postigne deset puta višu cijenu na tržištu, no nije dovoljno samo nabaviti stroj za filetiranje ribe. Da bi postigli dodatnu vrijednost, potrebno je uložiti u dizajn, brendiranje, marketing, ali je sufiks toga da će se većom tržišnom cijenom ribe kao gotovog visokokvalitetnog hrvatskog proizvoda smanjiti i ribolovni napor', zaključuje Milovan dodajući kako je to cilj kojem u novoosnovanom Savezu ribarskih zadruga Hrvatske teže – da komercijalizacijom ribe članovi zadruga kao primarni proizvođači mogu od svog rada pristojno živjeti.
