Svake godine sredinom rujna Kopačani na ulazu u selu postave dva drvena lika mještana oslikana u narodnoj nošnji s transparentima u rukama 'Dobrodošli u Kopačevo' i 'Üdvözöljük Kopacson'. Selo nadomak Kopačkog rita tijekom godine živi za taj predjesenski vikend, kada dolaze kulturno-umjetnička društva, tamburaši, proizvođači sa štandovima i stručnjaci u kuhanju fiš paprikaša, na nove Ribarske dane
Domaćini u svojim dvorištima pripremaju specijalitete po vrlo jednostavnim recepturama, jer kulinarska tajna proizlazi iz kvalitete sastojaka kojih nema mnogo. U kotlić se naslažu komadi šarana, koji komad štuke i soma, doda se sitno nasjeckan ili samljeven luk, pa se sve zalije toliko da voda s tri prsta debljine prekrije sastojke. Nakon što kotlić provri, ubacuju se mljevena paprika i sol po želji kuhara i njegovog društva, koje mora čekati sljedećih 45 minuta da bi uživalo u tom jednostavnom narodnom jelu.
Jednostavan recept
Četiri vrste sastojka i ništa više, ali za svaki od njih netko tvrdi da je upravo taj presudan. Primjerice, na štandu Major Ilojka iz obližnje Kotline saznajemo da mljevena paprika mora imati žarkocrvenu boju i da se prije mljevenja moraju odstraniti peteljke. Sve što ne daje okus i boju potpuno je nepoželjno u najpoznatijem baranjskom začinu, jer kasnije će se odraziti na boji i mirisu fiša.
Po ganjkima i čardašima u dvorištima negdje mora biti obješena ta tamnocrvena šiljasta paprika nanizana na špagu. Ona je neizostavan i vrlo uočljiv detalj u okružju kojim prevladaju jesenje tamnozelene i žute nijanse. Čime bi inače začinili kuhanu riječnu ribu upecanu tradicionalnom pletenom vrškom ili mrežom?
Pecaju u ribarnicama
Paprike imaju dovoljno, ali Kopačani već niz godina pitaju se drugo, važnije pitanje. Kako uloviti ribu za svoj fiš? U selu okruženom vodom Kopačkog rita, koji je posljedica plavljenja Dunava, u kutu između te velike rijeke i Drave, za oko 600 mještana ribolov znači isto što i kriminal. Urone li u dio Rita vršku kojom bi uhvatili najviše tri veća šarana, naći će se s naličja zakona. Postat će lovina državnog lovca u formi baranjskog policajca ili nadzornika parka prirode.
Dobro, to je zabranjeno pravilnikom o unutarnjem redu parka, poslušni su kopačanski ribari, ali kako da napravimo fiš bez ribe, pitaju se. Zato se pred svake Ribarske dane, umjesto s mrežama i čiklovima u Rit, ribari upute autima u ribarnice u Bilju i Osijeku. Tamo pecaju svoje ulove i za njih plaćaju oko 20 kuna po kilogramu. Ali gradskim šaranima nešto nedostaje. Meso se brzo raspada pri kuhanju, a i u rašljama na vatri riba je puna masti i nema tako intenzivan prirodni okus. Iskusnom kuharu taj šaran mirisat će prije na našički ili donjomiholjački ribnjak nego na Dunav.
Dunavskog šarana ni ovih Ribarskih dana nije uspio uhvatiti nijedan kopačevski ribar. 'Ponekad upecam koju ribu u Ritu, ali jednom-dvaput godišnje. Ovih šest komada kupio sam u Bilju u ribarnici', priznaje nam mladi Kopačanin, nesuđeni ribar. Općina je na isti način upecala 600 kilograma ribe.
Srušena institucija kopačevskog ribarstva
Na bini na seoskom trgu ispred spomenika nekom vojniku iz Prvog svjetskog rata postavljeni su šatori i pozornica, gdje su se dopodne u tišini pripremali plesovi i svirke. Tiho je bilo dok manifestaciju nije otvorio dopredsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks u pratnji načelnice općine Ružice Bilkić. Naglasio je da lokalni narod treba živjeti od parka prirode, a iza njega visjele su crno-bijele fotografije kopačevskih ribara s početka prošlog stoljeća: vrške i mreže fotografirane na tom istom trgu te izlagane na nekim pravim ribarskim danima, ispred krčme Melegeš ili kasnije Narodnog doma. Daleko prije snimanja scena 'Duge mračne noći' i otpadanja greda sa stropova, u njoj je bila smještena 'manipulacija ribom', lokalna ribarska institucija.
Nepopustljivi ljubitelji povijesti i tradicije, poput Darka Getza, upravitelja Ribarstva u okviru bivšeg Jelena, koji je prije 1990-ih upravljao Kopačkim ritom, reagirali su na rušenje najstarije zgrade u selu, ustvrdivši da se radi o 'jednoj protumađarskoj politici' (u reagiranju poslanom za objavu u regionalnim novinama). I ne samo to, tradicionalisti smatraju da identitet ribarskog sela ovisi o opstanku ribarstva kao tradicionalne djelatnosti, a ona se ukida iako je slavi jedna nadaleko poznata kulturna manifestacija.
Čekaju gradnju nove, identične krčme Melegeš-Narodnog doma-'manipulacije ribom' na istom mjestu
Zato kopačevski ulični političari okupljeni oko spomenika vojnika postavljaju pitanje je li rušenje krčme Melegeš uoči ovogodišnjih Ribarskih dana bilo konačno ukidanje ribarske tradicije ili novi početak. Pred bagerom koji je rušio zgradu načelnica Bilkić obećala je novinarima da odmah nakon manifestacije raspisuje natječaj za gradnju nove, iste takve zgrade, čija gradnja mora početi u sljedećih godinu dana. Dotad, temelji Melegeša ili Narodnog doma, najstarije i najvrednije zgrade u Kopačevu, poslužili su kao mjesto dodatnog šatora za smještaj dvadesetak stolova na kojima se jelo i pilo.
Kopačevski Ribarski dani i ove godine održani su kao mutno sjećanje na ribarsku povijest jednog baranjskog sela okruženog poplavnim područjem Kopačkog rita, koje iz nekog razloga nikada nije poplavljeno. Ne mareći što ruševne krčme Melegeš više nema, posjetitelji iz Osijeka i okolice i iz pogranične Mađarske parkirali su svoje automobile na prihvatnom centru parka prirode izvan sela te se sklonili od kiše pod dvama šatorima da bi uživali u pečenim i kuhanim ribama i koncertu mađarskog estradnog umjetnika Postasa Jozsia. Već u ponedjeljak Kopačani se sa svojim paprikama, nošnjama, suvenirima, kolačima i raznim proizvodima u koje treba uložiti lokalno znanje počinju pripremati za sljedeće Ribarske dane, kojima nastavljaju slaviti ribarsku prošlost.
