On ili ona sjede pred monitorom, u rukama imaju joystick i promatraju sliku na zaslonu. Na stolu se nalazi kava, motre što se zbiva, a onda u jednom trenutku pritisnu gumb - i poleti raketa prema cilju na zemlji, tamo negdje tisućama kilometara daleko. I dok ona ili on polako isključuju monitor, odjavljuju se na porti i odlaze kući svojoj obitelji - tamo negdje je raketa, ispaljena iz bespilotne letjelice, ubila petero, šestero ljudi
Tako sve češće izgleda moderna borba protiv terorizma. SAD je odlučio nastaviti taj rat, ali jednako je tako odlučio da bude što manje pogibeljan za njegove vojnike. Ukratko, bez čizme na terenu, samo tamo negdje visoko neki Reaper ili Predator koji vidi sve ispod sebe i izabire metu koja sjedi u kući i ni na kraj pameti joj nije da će s visine od nekoliko tisuća metara uskoro doletjeti projektil koji će ubiti njega i sve oko njega.
Tako je, recimo, likvidiran jedan od najopasnijih lidera terorističke skupina Al Kaide u Jemenu, američki propovjednik Anvar al-Avlaki (ali nije i Osama bin Laden, taj američki neprijatelj broj jedan - na njega su poslali elitne komandose kako bi se mogli jednom za svagda uvjeriti da je mrtav). No projekt rata strojevima, koji bi zagovornici panike mogli navesti kao prvi korak prema svijetu kakav je opisao film 'Terminator', nailazi na sve veći broj kritičara.
Počelo je u Pakistanu, zemlji za koju Washington tvrdi da pruža utočište velikom broju terorista (ondje je, na kraju krajeva, živio Bin Laden) i u kojoj gotovo tjedno američke bespilotne letjelice izvode napade na terorističke ciljeve. A oni su se bitno intenzivirali otkada je na mjesto predsjednika došao Barack Obama, čija obrambena doktrina traži što manji broj žrtava američkih vojnika - zato je otišao iz Iraka, najavio odlazak iz Afganistana, nije poslao vojsku (službeno) u Libiju i još ne pristaje na intervenciju u Siriji. Brojke govore sve - dok su u doba Georgea W. Busha izvedena svega 52 napada bespilotnim letjelicama, Obama ih je do sada izveo 282.
U Pakistanu, dakle, protiv napada su prvo ustali lideri plemena koji su se našli pod napadima, a zatim se zabrinula i vlada jer tvrdi da taj projekt jača antiameričko raspoloženje u zemlji. Bivši poznati igrač kriketa Imran Khan, sada političar s velikim ambicijama, započeo je kampanju u područjima koja su pod stalnim udarima bespilotnih letjelica. Vlada je zabrinuta jer stižu izbori pa bi se Khan mogao pojaviti kao ključni igrač na državnoj razini.
No glasovi negodovanja počeli su stizati i iz Ujedinjenih naroda, odakle se sve otvorenije traži da SAD podastre sve podatke o operacijama kako bi se moglo zaključiti je li riječ o nezakonitim napadima koji narušavaju suverenitet drugih zemalja. Washington, pak, tvrdi da o tome nije riječ, budući da se radi o borbi protiv neprijatelja koji nema granice pa je, dakle, uporaba letjelica opravdana.
No možda su veći problem od ovih zahtjeva - poznato je naime da se SAD prema zahtjevima UN-a vrlo često ponaša kao u dućanu, uzme ono što mu se sviđa, a ostalome okrene leđa - tužbe koje pred sudovima u SAD-u i Velikoj Britaniji podižu rođaci ubijenih u operacijama u kojima, ma koliko precizne bile, često ginu i nevini civili (tako je uz sina al-Avlakija ubijen i njegov prijatelj). Te bi tužbe, ako ih sudovi počnu rješavati u korist tužitelja, mogle izazvati velike glavobolje svakoj novoj američkoj administraciji. No do tada će i dalje svakoga dana u jednom od zapovjedništava neka vojnikinja ili vojnik na svom monitoru odabirati mete.
I da, treba dodati da je program bespilotnih letjelica trenutačno jedan od najdinamičnijih sektora u zrakoplovnoj industriji, vrijedan oko četiri milijarde dolara godišnje. I da ih već koristi više od 50 zemalja u svijetu.
