Gotovo je nevjerojatno to da unatoč nizu afera proisteklih iz zakulisnih dogovora hrvatskih političkih i poslovnih elita, s aferom Agrokorom kao oglednim primjerom netransparentnosti vlasti, još nema pomaka u zakonskom reguliranju utjecaja interesnih skupina u donošenju političkih odluka. Osim toga, zbog nevoljkosti svih vlada u posljednjem desetljeću da ozakone lobiranje u Hrvatskoj je ta djelatnost i dalje ozloglašena, a lobisti slove za financijske predatore koji love u mutnom, što je pokazala i HDL-ova analiza medijskih članaka: riječ 'lobiranje' koristi se gotovo isključivo u negativnom kontekstu i najčešće uz izvrnuto značenje.

'Cijela djelatnost je siva zona i ne može se obuhvatiti nikakvim ekonomskim ni brojčanim pokazateljima. Kad već ne postoji regulacija države, mi smo se kao sektor samoregulirali i napravili javno dostupan Registar članova HDL-a, iz kojeg se vidi da nas ima 40-ak, što je zapravo smiješno jer se tim poslom bave i gospodarske udruge, interesna udruženja, udruge poslodavaca, PR agencije, komore i konzultanti. U Europskom registru je 59 registriranih lobista iz Hrvatske, koji bez toga ne bi mogli ući u Europski parlament, a pretpostavljamo da ih treba biti najmanje 250', upozorava Maja Pokrovac, predsjednica Hrvatskog društva lobista, za tportal.

Ističe da se lobiranje ne može naći u Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, tako da se ono najčešće radi kroz ugovore o konzultantskim uslugama. Što je još važnije, nije moguće detektirati koja količina utjecaja ide prema kome i u kojim sektorima, upozorava Pokrovac, inače direktorica gospodarskog interesnog udruženja Obnovljivi izvori energije Hrvatske.

'Država treba znati gdje su poluge interesa i koristiti lobiste jer oni pro bono daju know-how, dolaze s gotovim, razrađenim i argumentiranim prijedlozima u nizu sektora, primjerice o tome kako i zašto koristiti domaću energiju a ne uvoznu - zato što uvozimo 60 posto i onda ćemo dugoročno moći upravljati cijenom. U Europi je lobiranje snažna industrija, a kod nas nema kvalitetnog procesa savjetovanja sa zainteresiranom javnošću kako bi se točno znalo što lobira investitor, što poslodavac, a što udruge. Uzmeš ono što ti je bitno, što je politički cilj ili nacionalna strategija. Treba raščistiti prostor i onda se politika ne bi bavila aferama', smatra Pokrovac.

HDL poziva Vladu da žurno donese zakonski okvir i uspostavi javni registar lobista, podsjećajući da je još 2013. godine - nakon što se izjalovio jedini dosadašnji pokušaj vlasti da se ozakoni lobiranje u Hrvatskoj - ponudio vlastiti nacrt zakona o transparentnom zagovaranju interesa koji bi definirao jasna pravila lobiranja i smanjio mogućnost korupcije.

Preduvjet za borbu protiv korupcije - na čekanju

U Ministarstvu pravosuđa već tjedan dana ne odgovaraju na pitanje tportala namjerava li ministar Dražen Bošnjaković u svom mandatu pokrenuti proces donošenja zakona o lobiranju. Dok administracija šuti, valja podsjetiti da se na okruglom stolu povodom Međunarodnog dana borbe protiv korupcije potkraj 2017. u istom tom ministarstvu raspravljalo upravo o potrebi zakonskog normiranja lobiranja kao 'jednog od preduvjeta za prevenciju korupcije, čime se želi postići uspostava lobističkog djelovanja kao legalne i legitimne profesije prema najvišim etičkim standardima, a s ciljem transparentnosti rada lobista i pozitivnog utjecaja interesnih grupa na kvalitetu propisa i odluka koje donosi zakonodavna vlast'.

Uz ministra Bošnjakovića i ostale predstavnike državnih tijela, poput bivšeg i sadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana i Dražena Jelenića, na tom skupu bili su predstavnici poslovnog sektora, sindikata te organizacija civilnog društva. Bio je tamo i Igor Vidačak, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, koji je 2012. bio član radne skupine za izradu zakona o lobiranju. Još tada je, otkriva Vidačak, izrađen prednacrt zakona koji nažalost nikad nije dospio u javnu raspravu jer se nije mogla postići suglasnost oko niza otvorenih pitanja.

Nevoljkost s obje strane

'Općenito, činilo se da s obje strane nije bilo spremnosti na veću transparentnost i izvještavanje o lobističkim kontaktima. Jedno od spornih pitanja bila je regulacija tzv. in-house lobista, odnosno uvjeta pod kojima se u registar lobista trebaju prijaviti i zaposlenici organizacija koji dio svog radnog vremena troše na lobiranje u državnim institucijama. S druge strane, u to vrijeme ni državna tijela nisu bila spremna prihvatiti prijedloge o obvezi izvještavanja o sastancima i drugim kontaktima s lobistima, što je važan segment pristupa regulaciji lobiranja na europskoj razini', objašnjava Vidačak.

Iako je regulacija lobiranja vrlo kompleksna, važno je, kaže Vidačak, napraviti prve iskorake i uhvatiti se u koštac s tom temom koja se već gotovo čitavo desetljeće samo prebacuje iz jednog u drugi antikorupcijski akcijski plan. Za početak bi, na tragu dobre prakse i na europskoj razini, trebalo učiniti javno dostupnim sastav i način rada radnih skupina za izradu zakona, drugih propisa i akata. Također, objavljivanje popisa sastanaka dužnosnika i rukovodećih službenika s interesnim skupinama i lobistima zasigurno bi pridonijelo jačanju povjerenja javnosti u rad institucija.

'Neviđen pritisak': Predsjedanje Hrvatske Vijećem Europske unije

'Regulacija lobiranja ove ili sljedeće godine bila bi ujedno dobra prilika da se naši službenici i dužnosnici naviknu na drukčije, otvorenije standarde komunikacije s interesnim skupinama i lobistima prije nego Hrvatska preuzme predsjedanje Vijećem EU-a 2020. godine. Nekoliko stotina naših službenika koji će tijekom prve polovice 2020. predsjedati radnim skupinama i odborima Vijeća EU-a bit će izloženo za njih dotad neviđenom pritisku europskih i izvaneuropskih lobista. Krajnje je vrijeme da se i u našoj upravi počnu razvijati naprednije vještine pregovaranja, lobiranja i strateške komunikacije s dionicima koje su nužne za uspješno snalaženje u europskim političkim procesima', ocjenjuje Vidačak.

Prema Analizi za uređenje zakonskog okvira lobiranja, dokumentu Ministarstva pravosuđa iz prosinca 2016., nedostatak regulacije lobiranja stvara rizik od nedostatka otvorenosti, transparentnosti i integriteta donositelja političkih i administrativnih odluka te otvara prostor koruptivnom djelovanju, a 'čak i mali darovi, kao i druge beneficije manje vrijednosti, u kontekstu procesa lobiranja mogu stvoriti osjećaj obveze reciprociteta'.

Istodobno, u Ministarstvu pravosuđa smatraju da bi zahtijevanje da svaki kontakt i komunikacija u procesu lobiranja budu zabilježeni zbog samog volumena kontakata s javnopravnim tijelima vodilo do administrativnog opterećenja koje je potencijalno nerazumno. Navode i da je potrebno pažljivo upravljati rizicima raznih neželjenih posljedica.

'Što se tiče namjere implementacije regulatornog okvira za lobiranje, koji do sada pravni poredak nije poznavao, poželjno je da takav pristup bude postupan i odmjeren... S obzirom na relevantnost transparentnosti pri utjecanju interesnih skupina na zakonodavne procese, potrebno je postaviti određena pravila', stoji u Analizi, bez definiranja pravila, ali uz objašnjenje da se s radom na nacrtu prijedloga zakona o lobiranju 2012. godine 'zastalo dok se ne izradi komparativna analiza regulacije lobiranja'.

Zanimljivo, u istom tom dokumentu prikazani su detaljni presjeci stanja u pet članica EU-a s tadašnjim posebnim zakonskim aktima o lobiranju (Poljska, Litva, Austrija, Britanija, Irska), različite implementacije regulacija lobiranja u državama članicama (Njemačka, Nizozemska, Slovenija i Francuska), kao i regulatorni okviri lobiranja izvan Unije (Crna Gora, Makedonija, Kanada, SAD, Australija). Sve to objedinjeno je u poglavlju nazvanim 'Međunarodna usporedba', iako se isto moglo nazvati i 'Komparativna analiza'.

S obzirom na to da je dokument star dvije godine, u njemu nema primjera Srbije, koja je pred usvajanjem iznimno detaljnog zakona o lobiranju. Prema tim odredbama, jedan od uvjeta za obavljanje djelatnosti lobiranja bit će i završena 'obuka za lobista', koju provodi Agencija za borbu protiv korupcije. Isto državno tijelo zaduženo je i za vođenje Registra lobista, kako fizičkih tako i pravnih osoba.

Preduvjet svakom postupku lobiranja u Srbiji bit će ugovor o lobiranju, koji mora sadržavati podatke o ugovornim stranama (ime, prezime i prebivalište fizičkih i pravnih osoba), predmet lobiranja (opis predmeta i cilj lobiranja), podatke o načinu i trajanju lobiranja, visinu naknade za lobiranje te izjavu lobista da će postupati u skladu sa zakonom i kodeksom ponašanja sudionika u lobiranju.