Jedno je sigurno. Hrvatska još nije imala ovako formiranu vlast. Vlast u kojoj najjača parlamentarna stranka i relativni pobjednik izbora nema svog člana ili predsjednika na čelu Vlade, a svaki joj potez mora odobriti partner u formiranju vlasti. Stoga se čini da je HDZ tek jednom nogom na vlasti, a drugom hvata start za moguće prestrojavanje sa ili bez izbora. Da takva situacija izaziva nezadovoljstvo i u dijelu samog HDZ-a nema dvojbe. Isto je tako sigurno da Hrvatska još nije imala ovako mnogobrojnu i raznoliku oporbu u parlamentu. Aktualnu oporbu ne čine samo najjača oporbena stranka i koalicija koja je s njom sišla s vlasti, nego i dojučerašnji članovi druge najjače političke opcije koja je formirala sadašnju vlast, a koji su je napuštali od prvih dana nakon izbora do dana glasovanja o povjerenju novoj Vladi. U oporbenim je redovima još više nezadovoljnika jer je SDP upravo u poslijeizbornom pokušaju ostanka na vlasti doživio pravi strateški i taktički neuspjeh, dok je dio kandidata izabranih iz redova Mosta nezavisnih lista u najkraćem vremenu prešao put od mogućih obnašatelja vlasti do trenutačno uglavnom marginaliziranih zastupnika.

U Hrvatskoj nikad nije bilo toliko nezadovoljnih političkih aktera nekoliko mjeseci nakon izbora kao sada. Na početku prijašnjih izbornih ciklusa stvari su bile jasne: vlast je formirana najčešće brzo i bez prijepora oko pitanja tko je izbore dobio, a tko izgubio. Zato je novoformirana vlast u prvih nekoliko mjeseci rada i uživala iznadprosječnu potporu u ispitivanjima javnog mnijenja što je bio svojevrsni kredit birača prema onima koje su izabrali. Aktualna je situacija u još jednoj okolnosti određujuća. A to je da je ovo već treća, različita vlast u posljednjih osam godina. Nakon što je HDZ pobijedio na izborima 2007., četiri godine kasnije birači su izabrali novu vlast predvođenu SDP-ovom koalicijom koja je sada zamijenjena zajedničkom vlašću HDZ-a i Mosta nezavisnih lista. Slično se dogodilo i nakon SDP-ova gubitka izbora 2003., ali je tada HDZ vlast preuzeo glatko, i sa svojim premijerom, i s najistaknutijim članovima kao ministrima te bez koalicijskog partnera kao što je stranka Bože Petrova. K tome, HDZ nikad nije imalo ovoliko malo saborskih zastupnika dok je obnašao vlast. Može li ove otegotne okolnosti HDZ pretvoriti u prednost?

HDZ-u je zasad najveća prednost što je njegov ključni suparnik SDP poražen i na izborima i nakon njih. Međutim, slabosti dviju najjačih političkih stranaka osim nezadovoljnika unutar njih koriste sve više akteri izvan vlasti. U novom redovitom mjesečnom istraživanju političkih preferencija CRO Demoskopu agencije Promocije plus jedna je varijabla doživjela najveću promjenu. To je percepcija ispitanika o smjeru kretanja zemlje. Naime, nakon što je u siječnju 2016. manje od polovice anketiranih (49,4%) mislilo da Hrvatska ide u pogrešnom smjeru, mjesec dana kasnije takvo je mišljenje imalo već 58,6% ispitanih. Ovo je značajan porast te će u proljetnim mjesecima biti jasno je li riječ o trendu. Neovisno o ovom statističkom podatku, nezadovoljstvo postaje jednom od bitnih manifestacija raspoloženja aktualnim političkim prilikama. Možda se nekoliko tisuća prosvjednika na dva potpuno različita skupa u Zagrebu proteklih tjedana ne čini puno – prosvjedi protiv privremene zabrane emitiranja televizijske postaje Z1 zbog govora mržnje i prosvjedi protiv novog ministra kulture – ali okolnosti njihovog održavanja govore u prilog tomu da bi u Hrvatskoj moglo biti sve više politički intoniranih prosvjeda. Jer – kada nema jakih institucionalnih aktera koji artikuliraju određenu politiku, onda zahtjeve u tom smislu preuzimaju izvaninstitucionalni akteri. I to je posve legitimno.

Međutim, pitanje je hoće li se na takvim manifestacijama u svakom trenutku štititi ustavnopravni okvir i najviše vrednote Ustava Republike Hrvatske? Može li na njima doći do nasilja i iskazivanja mržnje, kako se već strahuje? Tko će od mogućih prosvjeda među institucionalnim akterima i političkim strankama imati najviše političke koristi? Možda nitko? I – hoće li se među nezadovoljnicima formirati nove političke opcije kao alternative i jednom i drugom ideološkom bloku? Nema sumnje da će i HDZ i SDP, tko god ih bude vodio sljedećih godina, koristiti stvarne i nametnute podjele za stabiliziranje vlastite pozicije među biračima. Iako je Most nezavisnih lista nakratko pokazao da nezanemariv broj birača ne želi ni HDZ-ovu ni SDP-ovu vlast i da je spreman podržati iole artikuliraniju treću opciju, stvari su se veoma brzo vratile natrag na učvršćivanje podrške HDZ-ovoj i SDP-ovoj koaliciji uz pad potpore Mostu. S druge strane, posljednji su parlamentarni izbori pokazali da otprilike trećina birača preferira političke opcije koje nisu povezane sa svim dosadašnjim obnašateljima vlasti.

Ti birači danas izražavaju najveće nezadovoljstvo kada je riječ o vlasti i njezinoj alternativi u saborskim klupama. Upitno je koliko će se tog nezadovoljstva preseliti na hrvatske ulice i trgove te što ga sve može isprovocirati da učini upravo to. U odnosu na, primjerice, Francusku, Hrvatska nema značajnija iskustva političkog prosvjedovanja, osobito ne mlađih birača. Ipak, to ne znači da se u budućnosti neće češće i sadržajnije koristiti ustavno pravo na politički motivirano javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom. Dinamika takvih okupljanja posljednjih nekoliko godina odstupa od prosjeka prva dva desetljeća hrvatske demokracije i mogla bi biti još intenzivnija sljedećih mjeseci. Dođe li do takvog razvoja događaja, za njega će aktualna vlast i oporba biti zaslužene zbog vlastitih slabosti i nespremnosti da se umjesto svađama i stvaranjem problema bave njihovim rješavanjem. Kada se problemima počnu baviti na ulici, ili ih je netko tamo namjerno doveo, ili za njih oni koji odlučuju nemaju rješenje. Stoga ne bi čudilo da nakon stranaka nazvanih po građevinskim objektima i drveću uskoro dobijemo i stranke nazvane prema ulicama i trgovima.