Valjda nema citiranije rečenice od one velikog ruskog redatelja Stanislavskog koji je rekao za još većeg ruskog pisca Čehova da kada u njegovim dramama vidiš u prvom činu pušku na zidu, ona će u trećem sigurno opaliti. I taman kada pomisliš da se ta odavno izrečena misao od silne upotrebe izlizala, začuje se pucanj koji joj vrati aktualnost. Dakle, kada netko umre, ona oživi, kao što je sada oživjela u Širokom Brijegu, gdje se u nedjelju dogodio krvavi obračun navijača Sarajeva i Širokog
To je obračun koji se naprosto 'morao' dogoditi. Jer nakon što je Čehovljeva puška predugo visjela na zidu, tj. nakon što su mahnitanja navijačkih hordi s hrvatske i bošnjačke strane postala redovno 'treće poluvrijeme' nogometa u Hercegovini, jednostavno je trebalo očekivati da jednom padne i krv. Također je trebalo očekivati da će zatim početi, što više nema veze s Čehovom, uobičajeno lokalno prebacivanje lopte tko je za to kriv, iako je mnogo lakše doći do odgovora tko je nevin.
Takvih nema, što se brzo ustanovi kada se hrpe laži s obje strane počnu urušavati, i to pod vlastitom težinom, ne treba tu neke posebne istrage, koja upravo traje. Jer kada s hrvatske strane dođu tvrdnje da policija nije upotrijebila oružje, pa se odmah pokaže da ne samo što jest, nego da to nije učinio policajac već pripadnik nekadašnje Tutine Kažnjeničke bojne, koji zatim bježi iz pritvora kao iz hotela gdje nije platio račun - gdje tu, pobogu, ostaje i stopa prostora za nedužnost.
Nema te stope ni na bošnjačkoj strani, odakle stižu zaklinjanja da oni nisu prvi počeli, što može biti sto puta istina, ali što to vrijedi kada je invaziju na Široki Brijeg izvršilo nekoliko stotina navijača koji sami sebe zovu Hordama zla?! To ime sigurno nisu uzeli da sade cvijeće i uređuju travnjake oko stadiona, tih tobožnjih hramova još tobožnjijih zaljubljenika u nogomet. Zato se ostavimo ćorava posla oko trijaže krivih i nevinih u ovoj zlosretnoj priči, i pokušajmo barem promucati koju o tome kako i zašto je do nje došlo.
MOLEKULARNI GRAĐANSKI RAT
Tvrditi da to nema veze s nacionalnim podjelama u BiH, kako bi želio vjerovati Veliki Nogometni Ujedinitelj i povratnik u izvornu domovinu, Ćiro Blažević, očito je iluzija koju melje bosanska svakodnevica, s nogometom ili bez njega. Ali Ćiro bi mogao biti u pravu barem toliko što to zacijelo ne objašnjava sve. Jer u Širokom je Hrvat Oliver Knezović ubio Vedrana Puljića, također Hrvata s očeve strane, a to, koliko god moglo biti slučajno, simbolički ipak govori da su se tog dana ondje zatekli i neki drugi demoni.
Uostalom, i u Beogradu je nedugo prije nekoliko navijačkih krda zatuklo Francuza Bricea Tatona, a u ex Jugoslaviji nema nikoga tko je i blizu Srbima u simpatiji prema Francuskoj (što je, doduše, podosta olabavilo devedesetih). Na kraju krajeva, trenutno nema ljućih neprijatelja od Dinamovih i Hajdukovih navijača, koji se toliko hrušte jedni na druge tko je ustaškiji da samo što ne potraže savjet, kao opskurni Hrvatski uljudbeni pokret, i od četničkih kolega s druge strane Dunava.
Pa što je onda, dođavola, na stvari? Ovo nije pitanje koje muči samo nas, nemoćno su širili nad time ruke i u Europi nakon vulkanskih rasnih nereda prije nekoliko godina u Parizu. A onda su neki, pa i ovdje u Hrvatskoj, posegnuli za desetak godina starom, nevelikom knjigom 'Izgledi za građanski rat', poznatog njemačkog pisca i analitičara Hansa Magnusa Enzensbergera, i tu našli barem dio objašnjenja. Iako nije zanemarivao rasnu i socijalnu podlogu, Enzensberger je tutnjavu koja je tek dolazila objašnjavao drukčije.
Praktički je najavio da posebno u velikim gradovima predstoji 'molekularni građanski rat', jer nakon propasti svih velikih ideologija ti gradovi sliče na napuštena ratišta koja zauzimaju grupe 'sve mlađih' izgrednika bez ikakvih ideja i uvjerenja. Zato se odaju slijepom nasilju, čiju svrhu nitko ne razumije, valjda najmanje oni sami. Ovom Enzensbergerovom viđenju treba dodati jednu toponimsku zanimljivost vezanu uz sam Pariz.
On je urbanistički kreiran u doba monarhizma, i to slijedeći čisto vojni rezon. Sve one prelijepe avenije kojima se danas dive turisti zapravo su bile široki koridori kojima je vojska stacionirana u okolici grada mogla što brže doći do glavnih državnih ustanova u centru ako ih napadne pobunjenička republikanska 'bagra'. Ali vidi što biva. U slučaju nemira prije nekoliko godina, ti koridori nisu poslužili ničemu jer pobunjenici nisu bili nimalo zainteresirani za te ustanove u gradskom središtu. Zadržali su se na periferiji, masovno paleći automobile svojih susjeda koji su materijalno i statusno samo stepenicu iznad njih ili ni toliko.
Tu je sličnost s našim prilikama upravo napadna. I naši ulični zulumčari najviše 'vade džigericu' jedni drugima, a samo iznimno prasnu na nacionalne i sportske mandarine (kao sada na Mamića). To nije slučajno, jer nogometne horde su ovima zapravo pijuni koji za sitniš (plaćene ulaznice, mobitele...) ispunjavaju njihove zakamuflirane ciljeve. Ti mandarini, naime, samo glume patriotske barjaktare, a zapravo su siti i barjaka i grbova i služe im samo za prikrivanje mutnih poslova, koji često dolaze do ruba zakona, još češće preko njega. I dobro im to ide, ne može bolje.
Ima li boljeg primjera od Milorada Dodika, navodnog socijaldemokrata koji glumi isto toliko navodnog nacionalista, ali se, ovladavši masama još omađijanom nacijom, osjeća toliko sigurno da je glavnu državnu palaču Republike Srpske čak dao napraviti od stakla. Možeš je za sat-dva pretvoriti u hrpu srče kamenicama koje godinama razmjenjuju zaraćene ulične bande. Ali prema njoj još nije bačena nijedna.
