Barcelona je dobila isuviše prostora u mojim dosadašnjim postovima pa sam je odlučila ovaj put zaobići. No, ako ste u Gaudijevom gradu i vrijeme vam to dopusti, nikako ne propustite kratki izlet u Sitges, mali gradić pola sata vožnje vlakom u smjeru juga. Sitges ima mikroklimu, obožavan je među gay populacijom i ima izvrstan festival horror filma u listopadu.

Još malo južnije smjestio se jedan od najpoznatijih europskih zabavnih parkova Port Aventura koji je odnedavno postao bogatiji za najveći roller coaster u Europi.

Da čujem, tko ne voli Salvadora Dalija? U smjeru sjevera od Barcelone, u malom priobalnom mjestašcu Cadaques, nalazi se prekrasna Dalijeva kuća koju je poznati umjetnik gradio i uređivao preko 40 godina. Onda možete samo zamisliti što vas čeka. Rezervacija ulaznice obavezna.

Prava Španjolska ogleda se u Andaluziji. Jedno tjedan dana bit će vam sasvim dovoljno da brzinski obiđete primjerice Cordobu, Granadu i Sevillu. Svaka je prekrasna na svoj način.

Cordoba je osim po prekrasnoj Mesquiti (bivšoj đamiji, današnjoj katoličkoj crkvi) poznata po čarobnim dvorištima. Postoji čak natjecanje za najljepši patio (španj. dvorište) kada se stanovnici Cordobe natječu čiji je ljepši, a pobjednik/ca postaje glavna faca u selu.

Vrhunac arapskog utjecaja u Andaluziji ogleda se u tvrđavi Alhambri pokraj Granade, od koje uistinu zastaje dah. Nekoć je bila grad za sebe, a danas je nezaobilazna turistička atrakcija za koju također treba napraviti rezervaciju poprilično prije. No, vrijedi, itakako vrijedi.

Jako me se dojmio streetart u Granadi, te kuća Federica Garcije Lorce, jednog od mojih najdražih pjesnika.

Zaboravite flamenco bilo gdje u Španjolskoj, ako nije u Sacramonteu. Prave špilje u kojima su se Romi nekoć okupljali uz ples i pjesmu danas su turistička atrakcija, a u jednoj takvoj je za svog posjeta Španjolskoj bila i prva dama Amerike. Stolac na kojem je sjedila Michelle Obama dobila sam sasvim slučajno ja. :)

Nije mjesto koje bi vam preporučila, ali za mene ima sentimentalnu vrijednost. U Linaresu, industrijskom selašcu pokraj Jaena, živjela sam kao klinka dok je stari čuvao branku (čitaj:vratnice) u istoimenom španjolskom drugoligašu i tako me osudio da vječnu ljubav prema Španjolskoj.

No, Sevillu, ne samo da bi vam preporučila nego bi vam rekla da ne mrdate iz Andaluzije ako se niste zaustavili u njenom glavnom gradu. O cijeloj toj, inače najvećoj španjolskoj pokrajini pripremam poseban post, stoga neću sada ulaziti u detalje.

Kraljevska Španjolska svoj vrhunac doživljava upravo u glavnome gradu Madridu, ali i u nekadašnjem glavnome gradu Toledu koji smo nažalost propustili vidjeti jer nam je, na prošlo Silvestrovo, madridski noćni život potpuno pomutio pamet. Shame on us!

U Španjolskoj je običaj točno u ponoć jesti grožđe. Ukoliko se pri tom ne zagrcnete, znači želje će vam se ostvariti. Ne znam ima li što istine u toj legendi, ali moram priznati da se evo moje, jedna po jedna lagano, ali sigurno ostvaruju.

Sjever je pak priča za sebe. Baskijci, posebni kakvi jesu; baskijskom jeziku (čitaj: erusceri) ne zna se korijen, u vječnoj težnji za odcijepljenjem, kupili su me na prvu. Ne znam je li u pitanju njihova nenametljiva gostoljubivost, izvrsna gastronomska ponuda, prezanimljiva arhitektura ili pak sve to zajedno. U Bilbau je smješten jedan od najljepših muzeja koje moje oči vidjeh; Guggenheim, a bome tamo odgledah i najbolji koncert života: Radiohead.

U San Sebastianu sam se pak overdoseirala filmovima i pintxosima (slanim malim zalogajima). Filmski festival u rujnu vjerujem da je najbolje vrijeme za posjetiti ovaj grad smješten na Atlanskom oceanu. Osim što ćete se nagledati velikog platna, još uvijek je dovoljno toplo za surfanje, a ako vam se posreći, kao što je kod mene bio slučaj, možda ubodete fotku s nekim od svojih omiljenih filmskih junaka. Ja svoju s Beniciom imam.

Bilo je to sve što od Španjoske vidjeh u protekloj godini. Slijedi kratki rezime mojih prošlogodišnjih putovanja izvan granica Pirinejskog poluotoka. Reći ću samo Costa Rica, Paris, Istanbul...stay tuned! ;)