Prvi sam put otputovala u inozemstvo 1958. godine, kad mi je bilo devet godina. Živjeli smo u Zadru, odakle je vozila direktna brodska linija do Ancone. Tamo su mene i baku dočekali teta i tetak u njihovom malom Fiatu

U to vrijeme nije bila mala stvar putovati u inozemstvo, ni za nas iz Jugoslavije, a kamoli za one iz zemalja istočnog bloka. Sjećam se uzbuđenja s kojim sam se penjala brodskim stepenicama, svjesna da je ovo putovanje bilo nešto izuzetno i da će nas odvesti na čarobno mjesto na kojem vladaju ljepota i obilje. Znala sam to jer smo s vremena na vrijeme, kao dokaz njegovog postojanja, primali pakete s finom odjećom, igračkama i čokoladama. Ali od svega se najbolje sjećam mog prvog odlaska u robnu kuću Standa u Napulju. Za dijete naučeno na prodavaonice mješovite robe i Namu, u kojima nije bilo za kupiti bogznašto, ulazak u Standu sličio je na san. Možda čak ni moji snovi nisu bili toliko ispunjeni svim i svačim i šareni kao ta robna kuća. Zaslijepile su me stvari koje sam tamo ugledala.

Upravo prije našeg posjeta, u Standi su uveli novi način prodaje: samoposluživanje. Svi posjetitelji, a ne samo mala djevojčica iz Jugoslavije, čudili su se tome da sada mogu sami birati stvari koje žele kupiti. U početku obilaska robne kuće samo sam šetala okolo, ne vjerujući da stvarno mogu dotaknuti i uzeti u ruke štogod poželim. Ali kad sam došla do igračaka, nisam više odoljela i posegnula sam za lutkama. Bilo ih je svakakvih; mene su najviše zanimale one velike koje su tada bile popularne. Sretna vlasnica bi je posjela na krevet ili kauč kao ukras. Sve bi joj djevojčice zavidjele, iako to nije bila lutka za igranje. U svojoj kičastoj ljepoti, takva je lutka personificirala čitav taj novi svijet koji se prostirao pred mojim očima. A kad mi je teta rekla neka izaberem jednu lutku za sebe, nisam mogla odlučiti. Mučila sam se neko vrijeme, a zatim briznula u plač. Izbor je naprosto bio prevelik za dijete iz kraja u kojem jedva da je i bilo lutki.

Četrdesetak godina kasnije prisustvovala sam gotovo istoj sceni u robnoj kući Bloomingdales u New Yorku. Ugledala sam dvije žene iz bivšeg Sovjetskog Saveza kako kupuju donji veš, očito majka i kći. Odjel za donji veš zauzimao je čitav kat i njih su dvije lutale uokolo s naramcima raznoraznog veša. Izgledale su umorne i izgubljene. Majka se prva predala. Samo je spustila svu tu silnu robu na pod i briznula u plač. 'Ne mogu izabrati', rekla je i sručila se na stolicu.

Te davne godine u Standi, kao ni puno puta kasnije u sličnim prilikama, ne mogu reći da sam baš sasvim odustala od izazova. Na kasnijim putovanjima na zapad naučila sam kako odabrati stvari – ali zato mi je trebala strana valuta. Valuta se mijenjala na crnoj burzi i prenosila ilegalno, recimo u grudnjaku. Međutim, to nas - poslijeratnu generaciju – nije spriječilo da putujemo po svijetu nakon što je sredinom šezdesetih popustila državna stega. Baš obrnuto, obično bismo odlazili u London ili neku drugu europsku metropolu po knjige, ploče i odjeću barem jednom godišnje. I po cipele, kad je već o tome riječ. Iako bi zbog cipela (i traperica!) bilo dovoljno skoknuti automobilom ne dalje od Trsta, to je bilo najbliže mjesto za kupovinu.

Ova su putovanja u inozemstvo bila vrlo važna za ono što se dogodilo kasnije: davala su nam osjećaj slobode i ravnopravnosti sa zapadnjacima. S takvih smo se putovanja vraćali pacificirani, a zapravo korumpirani od lukavog režima. I ne samo to, osjećali smo se nadmoćnima nad našim manje sretnim susjedima iz komunističkog bloka. Kad bismo otputovali u Čehoslovačku, Poljsku, Mađarsku ili Bugarsku, obično bismo im prodavali traperice za dobre novce.

GENERACIJA KOJA JE PODBACILA

No ispada da smo se jeftino prodali. Kad je socijalizam propao, Poljska je imala Solidarnost i Lecha Valesu, Mađarska Fidesz, Bugarska Želju Želeva – dok u Jugoslaviji uopće nije bilo demokratske opozicije. Danas mi se čini da postoji veza između činjenice da smo manje trpjeli represiju u socijalizmu 's ljudskim licem', i činjenice da nije stvorena liberalna opozicija poput onih u državama unutar bloka.

Velik grijeh moje generacije je to da nismo uvidjeli potrebu da stvorimo opoziciju. Podbacili smo, jer smo bili zadnji koji su vjerovali da je moguće živjeti u okviru socijalizma.

Nekoliko godina prije raspada Jugoslavije politički je prostor već bio popunjen komunistima koji su se pretvorili u nacionaliste (poput Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana). Nacionalizam je postao jedina organizirana politička 'alternativa', što nas je odvelo ravno u ratove u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu.

Da, moja je generacija predobro živjela i očito smo zbog toga zamijenili slobodu u demokraciji sa slobodom kupovanja na Zapadu. I kao u nekoj vrsti srednjovjekovnog moraliteta, morali smo za to platiti cijenu u ratovima koji su uslijedili - jer naša su djeca ratovala, bila ubijana i osakaćena.

Kad god se sjetim toga dana u Standi, još uvijek se na neki način osjećam odgovornom.