Sporna zubna ispuna - amalgam, poznata je i kao srebrna ili crna plomba, a kombinacija je više metala. Živa je sastavni dio smjese - kad se pomiješa s legurom, tvori dovoljno mekan materijal za oblikovanje i stavljanje u zub. U amalgamu, uz živu, ima i srebra, a može biti i kositra, bakra...

Niz stručnjaka koje je Slobodna Dalmacija konzultirala nedvojbeno se slažu u tome da su živine pare iznimno otrovne, a udisanjem dolazi do slabljenja pamćenja, jake i neobjašnjive glavobolje... Izražene su i smetnje u probavi, te, nakon dulje izloženosti, velika oštećenja živčanog sustava, bubrega, mozga. Kažu, međutim, i da trovanje preko zubnih plombi nije eksplicitno dokazano, ali da je neosporno da se živa iz plombi ispušta u organizam.

Dr. Ivo Anić sa Stomatološkog fakulteta u Zagrebu navodi da su u povijesti poznata tri tzv. 'amalgamska rata' u kojima su protivnici uporabe amalgama pokušali dokazati opasnost njegove primjene u ustima.

U amalgamu nema olova te se nepravilno naziva plombom (latinski Plumbum, Pb), napominje dr. Anić, koji citira i rad prof. dr. sc. Nade Galić sa Stomatološkog fakulteta u Zagrebu koja je naš ekspert na području toksikologije dentalnih amalgama: ona kaže da postoje brojna istraživanja koja potvrđuju štetnost amalgama, ali postoje i radovi, napominje, koji upozoravaju na toksičnost i novijih, zamjenskih materijala.

'Neki autori dentalnom amalgamu pripisuju uzrokovanje različitih bolesti: glavobolje, nervoze, Alzheimerove bolesti, multiple skleroze, leukemije, tumora mozga i drugog, ali sve su to bolesti kojima, zapravo, ne znamo stvarni uzrok. S druge strane, dokazano je da je živa u amalgamu čvrsto vezana', kaže dr. Anić, navodeći da je, prema njegovoj procjeni i procjeni mjerodavnih institucija, amalgam siguran.

Đula Rušinović-Sunara iz Udruge za zaštitu pacijenata ima pak svoje viđenje 'amalgamskog spora'

'Odluka o tome hoće li se dopustiti ili ne ugradnja amalgamskih plombi službeno se prikazuje kao odluka struke, no ona to zapravo nije, nego je, kao i ostale odluke u svjetskoj medicini, vođena materijalnim interesima, pa kad se dobije dovoljno moćnog pregovarača, onda se proizvođači (konkurentnog materijala) dogovore s političarima pojedinih zemalja o strategiji kako takve odluke prikazati javnosti kao odluke struke.

Problem je u tome što nema 'osigurača' koji bi pacijentima - korisnicima zdravstvenih usluga, zbog kojih se takve odluke i donose – jamčio da takve odluke neće biti donesene u sukobu interesa, da ih netko neće prevariti i donijeti ovu važnu odluku na temelju postotka rabata koji nude proizvođači lijekova, medicinske opreme i potrošnih materijala u medicini', kaže Đula Rušinović-Sunara.