Jučer je objelodanjen novi singl Depeche Mode, iznimno dosadna naricaljka kod koje je vjerojatno jedina pozitivna stvar to što... Ne zvuči baš posve onako kako bi očekivali da će zvučati povratnički singl Depeche Mode u 2013? Mada se teško mogu očekivati neka posebna iznenađenja od nadolazećeg albuma, za kojeg Martin Gore kaže: 'Ima ponešto ugođaja 'Violatora' i nešto pjesama i ugođaja 'Songs of Faith and Devotion.' Za mene je svojevrstan hibrid to dvoje.'

Jedna je to onih izjava što podcrtavaju zašto glazbenici 'u godinama' mogu raditi muziku koja ne mora nužno biti nezanimljiva, ali zato rijetko može biti UZBUDLJIVA: nakon izvjesne točke u diskografiji jednostavnu prestanu osvajati - ili pokušavati osvojiti - nova zvučno-žanrovska prostranstva, i posvete se uglavnom isključivo rafiniranju i glancanju onoga što misle da im najbolje leži.

Većina izvođača do te točke dođe u roku od deset godina; velikanima obično smatramo one kojima je trebalo i po par desetljeća.

Mnogi su se podsmjehivali Davidu Bowieju kad je brijao na drumbu u devedesetima, no to je bio zadnji put da se trudio da zvuči kao sve, samo ne David Bowie: do 'Heathena' je već bio bacio ručnik u ring i ugnijezdio se u nekakav defaultni 'bowiejevski zvuk', decentan arty pop-rock, ne posebno moderan, ne pretjerano retro, znaš što možeš očekivati od njega i to ti isporuči, i tako bi i s njegovim velikim ovogodišnjim povratničkim singlom.

Ni Stonesi iz osamdesetih nisu baš na nekoj cijeni ali to je isto bio zadnji put da su oni kao bend bili živi organizam koji se i dalje razvija, a ne samo kriogeno zamrznut brend – da bi se do 'Voodoo Loungea' nepovratno fiksirali na ono što se percipira kao zvuk 'klasičnih Stonesa,' i ostali ukopani u istom mjestu.

I, recimo, zadnji album Saint Etienne je potvrdio konsolidaciju Saint Etienne kao brenda te vjerojatnu smrt Saint Etienne kao benda u pokretu. Mislim, album jest jako dobar i sve, ali me isto malo rastuži kad zamislim kakav su album u 2012. mogli snimiti oni mladi Saint Etienne iz 1992!

Možda bi bili zaljubljeni u skandinavski nu-disco i išli do kraja ostvariti sav njegov pop-potencijal, možda bi tražili načine kako da dance-pop du jour odvuku u svoju balearsku orbitu i prilagode ga svojoj gravitaciji, tko zna, ali u svakom slučaju bi veselo korespondirali s vremenom u kojem se nalaze – a ne se zatvorili u sobu koja ih dijeli od ostatka svijeta, i zadovoljili sa sad već ustaljenom šemom 'Saint Etienne za neznalice' (sjetni odraz Kylie iz sezone 2000./01. za plesnije brojeve, preoravanje naslijeđa baroknog popa za sporije).

A onda, pak, uzmemo ime u usponu kao što su Cause & Affect. Koji su do prije koju godinu radili konvencionalan jackin' house, dok danas na njihovom soundcloudu imamo, između ostalog... Jednu stvar s kojom se ubacuju u disclosureovski teren post-dubstepa s pop-aspiracijama. Jednu nedefiniranu mutaciju hip-housea. Jednu stvar koja podsjeća na nježnije trenutke Basement Jaxx.

Par njih kroz koje daju svoj iščašeni prilog revivalu housea devedesetih. Par komada opresivno gazećeg, beavis&buttheadovskog jackina. A to su sve stvari koje su aploudali samo u zadnja DVA MJESECA - tko zna kakvim se tek uzbuđenjima i iznenađenjima mogu od njih nadati do kraja ove, tek načete godine?!

Drago mi je kad glazbenici koje sam nekoć bezglavo obožavao mogu i dugo nakon svojih kreativnih vrhunaca imati i dalje karijeru od onoga što najviše vole raditi – dragi mi je kao čovjeku! Kao slušatelj, međutim, nastavit ću dopunjavati svoju glazbenu kolekciju pretežno po principu 'Loganovog bijega,' bez imalo grižnje savjesti.