Dok Šveđani budu slušali himnu na otvaranju Europskog prvenstva protiv Ukrajinaca, većina televizijskih gledatelja lako će prepoznati standarne likove. Zlatan Ibrahimović će, naravno, biti ondje, bradati Olof Mellberg također, kao i Andreas Isaksson, Kim Källström, Johan Elmander, Seb Larsson i Anders Svensson.

Ali, stanite, tko je taj mršavi riđokosi igrač koji nikako ne izgleda kao netko tko bi mogao biti nositelj igre švedske reprezentacije? Njegovo ime je Rasmus Elm i nije nemoguće da upravo o njemu stručnjaci budu najviše pričali na ovom Europskom prvenstvu.

Možda će se najveći europski klubovi boriti za potpis ovog Šveđanina. Ali i oni najveći će morati čekati dok Elm ne osjeti da je svaki i najmanji detalj savršen, te da će to biti pravi potez za njega. I sigurno je da neće sve biti u novcu. Ove sezone skauti Manchester Uniteda, Liverpoola, Milana, Juventusa, Arsenala, Valencije i mnogih drugih klubova pohodili su nizozemski gradić Alkmaar kako bi vidjeli ovog skromnog i stidljivog Šveđanina na djelu. A on je bio možda i najbolji igrač lige. Iako jako dobro zna da je tražen, uopće ne želi govoriti o Milanu, milijunima, Bentleyima, djevojkama ili Barceloni. Štoviše, zimus je hladno odbio ruskog giganta CSKA iz Moskve, koji ga je želio angažirati kao pojačanje za Ligu prvaka. Na kraju su kupili njegovog sunarodnjaka Pontusa Wernblooma.

U vrijeme kada se čini da je u nogometu najvažniji ego, bogati reklamni ugovori i vlastiti učinak individualaca, Elm se izdvaja kao sušta suprotnost. Nakon što je zaradio ozljedu i morao propustiti treninge, nije se izležavao kod kuće. Otišao je u Ikeu i kupio crveni sag, dvije komforne fotelje i stolić, te samoinicijativno napravio kut za druženje igrača u klupskim prostorijama Aalkmara. Jednostavno je želio napraviti nešto za suigrače. U jednoj izjavi kazao je kako ga peče savjest ako se sudari ili starta na suigrača na treningu.

Bivši izbornik Lars Lagerbäck, koji mu je 2009. omogućio debi u reprezentaciji, nije čovjek kojega je lako impresionirati, no zrelost tada dvadesetogodišnjeg Elma je očarala i njega: 'Nikada u svojoj nogometnoj karijeri nisam susreo tako vrhunskog dečka. A njegova igra bez lopte već danas je na razini svjetske klase'.

Malo je nedostajalo da sve propadne. Kada je bio mlađi, patio je od užasne treme, ali i problema sa ishranom. U intervjuu za Svenska Dagbladet 2009. priznao je da je bio blizu odustajanja od nogometa: 'Kao klinac sam bio užasno nervozan, jedva da sam mogao stajati na terenu. Osjećao sam se jako slabo prije svake utakmice, i jednostavno nisam želio igrati. Pravio sam se da sam bolestan ili ozljeđen, ili sam samo sjedio i nadao se da će kiša padati tako jako da će odgoditi utakmicu'.

Elm se sučelio sa vlastitim problemom, pobijedio ga i dobio na samopouzdanju. Imao je i problem s prehranom, mjenjao navike nekoliko puta, da bi na kraju liječnici shvatili da mu organizam ne podnosi gluten. Ispričao je novinarima da se osjećao užasno kada bi sam sjedio u restoranu i čekao hranu, dok bi ostatak ekipe jeo i otišao. Završilo se tako što je na kraju nosio svoju hranu od kuće.

Podrška roditelja bila je ključna u 'mračnim' danima njegove karijere. Odrastao je u malom selu u Smålandu, pokrajini na jugu Švedske, koje se zove Broakulla, i u kojemu postoje škola, benzinska crpka, samoposluga, čuvena tvornica stakla i muzej. I naravno, nogometni klub Johansfors. Ondje je Rasmus Elm započeo karijeru, i to uz svoju stariju braću Davida (bivši igrač Fulhama, danas Elfsborga) i Viktora (Heerenveen, 10 nastupa za Švedsku). Iz šeste lige do visina europskog nogometa.

Njihov otac Johnny bio je trener, a majka Ulla također uključena u klub, pa je Rasmus mogao trenirati sa starijom braćom. Treniranje s pet, odnosno tri godine starijim igračima, razlog je zašto je uspio, smatra: 'Uvijek su mi dozvoljavali da treniram sa starijima, nikada im to nije bilo čudno. Mogao sam učiti od njih, vidjeti kako reagiraju na određene situacije, a ostalo je jednostavno dolazilo s vremenom'.

Elm se 2005. priključio prvoligašu Kalmaru i to kao sirovi sedamnaestogodišnjak, te se zadržao u ovom klubu četiri godine, osvojivši Kup 2007. te prvenstvo naredne godine, zajedno sa svojom braćom. 2009. je preselio u Alkmaar, gdje igra već tri sezone.

No prva sezona bila je izuzetno teška. Mučio ga je želučani virus, zbog kojeg je smršavio sedam kilograma. Izgubio je na težini, ali i na samopouzdanju, ispao iz reprezentacije i činilo se da karijera ovog supertalentiranog mladića ide nizbrdo. Srećom, prekretnica je stigla lani, vratio se i u reprezentaciju, a ove sezone samo potvrdio kvalitetu.

Elm se najbolje snalazi kao središnji veznjak, gdje njegova smirenost i sjajan pregled igre dolaze do izražaja. On je klasični playmaker koji usput često zabija, sudjeluje u defenzivi, pobjeđuje u dvobojima, ima sjajan pas i dugu loptu... Prekidi su pak njegovo najjače oružje - slobodnjaci, korneri i jedanaesterci, za sve to je zadužen u AZ-u, a ove sezone postigao je i izravni pogodak iz kornera.

U intervjuu za švedski magazin Offside priznao je da se osjeća drugačije od kada je napustio domovinu. Dječak je postao muškarac: 'Nisam više dijete, barem ne na terenu. Bio sam mlad kada sam preselio u Nizozemsku, sada sam drugačija osoba, spremniji da se suoči sa nekim situacijama. Mislim da izvan terena čovjek ne može biti previše dobar. Naravno, okruženje postaje čvršće i grublje prema igraču kako raste razina njegove igre, Zarađuješ više i normalno je da ljudi od tebe očekuju više'.

Prošla je sezona Elmu omogućila da opet sanja. U rujnu 2011. Šveđani su se mučili na gostovanju kod Mađarske u kvalifikacijama za Euro. Erik Hamrén dao mu je priliku, a on je uzvratio sjajnom partijom. Iako su Šveđani izgubili golom u zadnjoj minuti, svi su pričali samo o ponovno rođenom junaku. Od tada je Elm ključni igrač ove selekcije, a tako će biti i na Euru. On će svoje dati na terenu, a priču i samohvalu ostaviti drugima.