Ne znam kako je s vama, ali poda mnom se protresla zemlja kada sam to pročitao. Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak zatražio je hitan sastanak s cijelim državnim vrhom Hrvatske, i još malo šire (Josipović, Kosor, Bebić, Karamarko, Šimonović, Bajić), s više nego dramatičnim ciljem. Želi im, poručuje, uručiti 'dokumente visoke povjerljive vrijednosti vezane uz djelovanje pravnog sustava, sigurnosnih službi i organiziranog kriminala'.

Pretrnuo sam. Što je sad, bog te mazo?! Kakve to, dođavola, informacije važne za sigurnost države može imati Čičak, a da o njima pojma nemaju ne samo šef države i premijerka, nego ni ministar unutarnjih poslova (ujedno koordinator sigurnosnih i tajnih službi) te glavni državni tužitelj? Malo me umirilo kada sam vidio da je turboalarmantno saopćenje koje je o tome stiglo iz HHO-a objavio samo Večernji list, s kojim je Čičak godinama u dobrim odnosima, i dva-tri omanja internetska portala.

Osim toga, i jedan od tih portala logično primjećuje da je dosta čudno da Čičak o tim 'visoko povjerljivim dokumentima', o čijem sadržaju ne želi zucnuti ni slova, izdaje – javno saopćenje. Dakle, poznatom veletrgovcu opsjena i lažnih ekskluziva ne ide više kao onomad kada je ove svoje štosove prodavao kao halvu, krčmeći ujedno i ugled HHO-a, koji je, istine radi, i njegovom zaslugom imao devedesetih prestiž kao malo tko. Ali već tada se vidjelo da je njemu u toj koži pretijesno, da HHO želi iskoristiti i kao sredstvo za vlastitu promociju, čak i u slučaju znamenitog izvještaja o zločinima vezanim uz Oluju.

U tom dokumentu visoke relevantnosti sve je odlično napravljeno, osim što je objavljen sa zadrškom od nepune četiri godine, a to je otvorilo prostor za kojekakva domunđavanja i intimna došaptavanja s vrhovima vlasti. I baš tu i jest glavni problem ovog samozaljubljivog svata. Čičak nikada ništa nije radio ako to nije bilo politički utrživo i naplativo na šalterima državne vlasti, pa uopće ne treba sumnjati da se i u ovu najnoviju akciju upustio, u stilu chief inspectoraJacquesa Clouseaua, s tim ciljem. Drugim riječima, jedino što je ovdje novo jest to što ova posljednja Čičkova predstava dolazi u vrijeme kada HHO ima ugled ništa veći od stare kante, pa onda, naravno, i ta predstava može biti samo istog takvog, mizernog ranga.

Jer, kakve to, sto mu gromova, superpovjerljive podatke može imati jedna ljudskopravaška organizacija, i što će oni uopće u njezinim rukama?! U časnijim danima HHO je bio bušen svrdlom najpodmuklijih obavještajnih akcija, pa to da se sada on u fušu počinje baviti tim istim zanatom može značiti samo da mu je osnovna djelatnost potpuno izumrla. I zbilja, tako i jest.

HHO su napustili svi kojima zrno soli u glavi nije dopuštalo da se dalje hrvaju s golemim grumenom Čičkove taštine, što je on jedva dočekao jer je najzad dobio prostor da se bavi čime mu drago. U posljednje vrijeme najviše se posvetio skupljanju bedrenih kostiju po stratištima Drugog svjetskog rata te hrvatsko-slovenskim graničnim sporom, tražeći čak od saborskih zastupnika da odbace arbitražni sporazum sa Slovenijom.

Naravno, ništa od toga nema blage veze s onim za što je HHO osnovan, niti je Čičku i njegovom prethodniku Bancu do toga više uopće stalo. Za njih je HHO postao čista politika, i to ona najgore vrste, koja vitla nacionalističkim i antikomunističkim strastima kao savršenim dokazom da ti prvoborci antituđmanovske intifade sada funkcioniraju kao specijalizirani obnovitelji duha devedesetih. Ako ih i zateknete u nekoj akciji dostojnoj HHO-ovog imena – kao što je zalaganje za bolje uvjete života u zatvorima – to je sasvim slučajni izuzetak. Njih više nećeš naći u priči o povratku Srba u Hrvatsku i o njihovim mukama s povratkom imovine, nećeš ih naći ni u priči o kažnjavanju ratnih zločina, čak ni u priči o obiteljskom nasilju (osim ako je medijski intrigantna), kršenju radnih prava, da ne nabrajam dalje.

Ali, eto ti naših ljudskopravaških vitezova u dirljivoj brizi za državni poredak, koji mora da je u gadnoj gabuli kada mu je i pomoć takvih potrebna. Pazite, Čičak i HHO ne nude državi nekakvu ambulantnu pomoć, previjanje šake, nadlaktice, podlaktice i tako to, pa hajde zatim kući. Ne, oni su spremni za vrlo složene medicinske usluge, na razini Rebra ili Šalate, jer se te usluge tiču funkcioniranja cijelog 'pravnog sustava', uključujući borbu protiv 'organiziranog kriminala', čak i djelovanja 'sigurnosnih službi'. Pa, tko bi bio lud to odbiti!

Zato bi Josipović i Kosor, ako u međuvremenu ne umru od smijeha, svakako trebali prihvatiti taj misteriozni paket pomoći HHO-a. U njemu, kladim se, sigurno nečeg ima, ako ništa drugo, još jedan Čičkov trik da ostane u žiži i spasi se od političke smrti koja mu se već sasvim primakla. Osim toga, zašto bi se baš na njemu prekinuo ljudski lanac prema vrhovima vlasti, koji čine natprosječno motivirani bezveznjaci i štetočine, vukući za sobom nove i nove bezveznjake i štetočine?

Zar nije Čičak dovoljno dokazao svoje istražiteljske kapacitete na slučaju Kriste Laptala, koji je bio gotovo izgubljen u bespućima grčkog pravosuđa sve dok protiv njega nije počeo iznositi dokaze i Čičak? Tek tada kolo sreće počelo se okretati u prilog dubrovačkog kapetana i čovjek je, hvala bogu, uskoro oslobođen. Ako je sličnim istražiteljskim njuhom obdaren i paket pomoći koji HHO nudi Josipoviću, Kosorovoj, Karamarku, Bajiću i ostalima, onda nema brige. Hrvatska država može unaprijed staviti ključ u bravu i objaviti bankrot.

Za to jamči HHO-ov trust mozgova punim autoritetom svog imena i svim djelima u posljednjih nekoliko godina.