Konuzin je na skupu otvoreno iskazao simpatije prema SNS-u i de facto izrazio nadu da će ta stranka preuzeti vlast. Postupak veleposlanika Aleksandra Konuzina ostao je samo lokalni incident između Rusije i Srbije koje su obje strane nastojale što prije zataškati bez teških riječi i u ime viših ciljeva. Predsjednik Srbije Boris Tadić kratko je priopćio da to nije u redu, a rusko ministarstvo vanjskih poslova odgovorilo je da u Konuzinovom istupu nije bilo ništa sporno i na tome je ostalo. Ipak, incident je otvorio zanimljivo pitanje gdje krajnja granica gostoprimstva koju je zemlja primateljica, ako se radi o relativno malenoj zemlji poput Hrvatske ili Srbije, spremna trpjeti u ime dobre ekonomske suradnje, prijateljstva i vojno-sigurnosnog pokroviteljstva s moćnijim gostom.

Nekadašnji hrvatski veleposlanik u SAD-u i politolog Ivan Grdešić kaže da su granice u slučaju veleposlanika Aleksandar Konuzina davno prijeđene. On je otprije poznat po incidentima, pa je na jednom skupu Srbima čak objašnjavao da nisu dovoljno Srbi po pitanju obrane svojih prava na Kosovu. 'Sudjelovanje u političkom životu zemlje primateljice je ne samo zabranjeno bečkim konvencijama, nego je i pitanje pristojnosti', smatra Grdešić. Druga je stvar, napominje da zemlja pošalje svoga veleposlanika na politički skup da iz prikrajka promatra kako izvijestio doma o događanjima. 'Aktivno sudjelovanje je apsolutno neprihvatljivo', poručuje politolog. Diplomat s dugogodišnjim iskustvom s kojim smo pričali objašnjava da se u klasičnoj diplomaciji takvo miješanje u unutrašnje stvari neke države smatralo nedopustivim. Ipak prije 20-30 godina, kaže, velike zemlje su počele kršiti to pravilo, a posebno SAD, Kina i Rusija.

Amerikanci su sebe vide kao zemlju koja se promiče i brani određene vrijednosti poput demokracije i ljudskih prava, pa si njihovi diplomati uzimaju za pravo i komentirati događanja u zemljama. Zbog toga često američke veleposlanike često prozivaju i optužuju za miješanje u unutrašnje stvari nekih država. Postoji čak i uzrečica da koja kaže da u Americi nikad nije bilo državnog udara jer nema američko veleposlanstvo.

Grdešić kaže da je jedno, kada je u pitanju širenje svoga utjecaja, pokušati realizirati interese i politički utjecaj svoje zemlje u drugoj državi, što je potpuno legitimno i različito od aktivnog mijenjanja u politički život države. 'To što je radio William Montgomery ili Peter Galbraith u počecima naše državnosti... Vi ste mogli misliti da je on odgovoran zahvaljujući razvoju događaja, ali nikad nitko od njih nije dao intervju i rekao glasajte za ovu ili onu stranku. To se jednostavno ne radi', naglašava politolog.

Diplomati određenih velikih zemlja poput SAD-a uzimaju si pravo reći više nego drugi, pa čak opomenuti vladu kao krajnju opciju, ako se ne ponaša u skladu s očekivanjima, ali to ipak uglavnom čine viši diplomati, a rijetko veleposlanici.

To čine i Rusi, kaže naš iskusni diplomat, iako se uglavnom suzdržavaju. Iznimka za rusku diplomaciju su, priča, takozvani slobodni strijelci koji su se znali ponašati izvan pravila. 'Ako gledate kako su se ponašali tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, oni se nikada nisu otvoreno svrstali na neku stranu, unatoč proklamiranom prijateljstvu s Srbijom, za razliku od nekih drugih zemalja', kazao nam je bivši diplomat.

Treća velika sila je Kina čiji će diplomati uvijek govoriti od dobrim odnosima, prijateljstvu i dobrim vezama, ali radit će sve da što više utječu na zemlju primateljicu. Oni su u posljednje vrijeme doslovno kupili Afriku. 'Danas je ponašanje diplomata mnogo labavije nego je bilo prije. I reakcije diplomata počivaju na realnoj moći zemlje iz koje dolaze poput SAD-a ili, ako se gubi moć i utjecaj, kako bi se neku zemlju vratilo u stado', zaključuje naš sugovornik.