'Otac je u Dugu Resu došao 1933., bio je imućan i zvali su ga grof, svima je pomagao. Možda ga je netko prokazao zbog ljubomore, ne znam, jer drugih razloga nije bilo. Pričali su mi da su me kao bebu nosili do 'Vile' u kojoj je bio zatvoren. Kroz rešetku koja iz podruma gleda na ulicu rekao je: 'Dajte mi malu, da je vidim'. Pričali su mi i da je tada rekao: 'Nikoga se ne bojim jer nikada nikome nisam učinio zlo’. Ubili su ga. Mama je poslije toga dobila otkaz u Pamučnoj industriji i ostala na cesti s nas četvero.

Na bonove smo dobivali brašno i druge potrepštine, a i bez toga smo ostali nakon što nas je susjed odao vlastima da smo zaklali odojka kojega nam je poklonio rođak. Inspektor je bio naš susjed čiji potomci i dalje žive u istoj ulici. Ukorio je majku i rekao: ‘Ja sam ti muža poslao tamo gdje je sada!',svjedoči Marica Spudić.

Priča Viktora Ferića još je potresnija. On je otkrio trupla zakopana u Kljuki, kako Dugorešeni zovu predio šume Curak-Vidanka. Kaže da je njegova oca odveo šef dugoreške OZNA-e Đuro Macan, kojemu je Boljkovac bio nadređen.

'Bio sam fakin od svojih 13 godina, ali sjećam se svega. Bilo je to par dana poslije oslobođenja. Tata je radio noćnu smjenu, on i njegovih dvojica kolega, Petar Katić i Ivan Starešinić. Ujutro se nije vratio kući. Nismo znali gdje je, tek kasnije smo doznali da su ih zatvorili u podrume ‘Vile’, one zgrade kod 'Inzla' u Dugoj Resi. Išao sam s mamom Maricom tamo, da vidimo što se dogodilo, zašto su ga odveli. Rekli su da više nije tu, da je prebačen u Karlovac. Moja teta, mamina sestra Antonija Viđan, u to je vrijeme bila istaknuta partizanka i obećala je mami da će se raspitati gdje je otac završio. Došla je jedne večeri i sjela s mamom u kuhinju, nas djecu su potjerale, ali ja sam ostao iza zida i prisluškivao razgovor. Rekla joj je: 'Anton je strijeljan i zakopan u Vidanki’. Ne sjećam se jesu li plakale i ne znam o čemu su dalje pričale. Samo znam da narednih dana nitko nije ni o čemu pričao', prisjeća se Viktor Ferić.

On je s ostalom djecom pronašao u šumi stratište i plitke grobove likvidiranih. Glas o nalazištu stratišta brzo je došao i do komunističkih vlasti koje su, očito, stajale iz smaknuća. 'Začas se tamo našlo mnoštvo tih oznaša, a svi naoružani. Sve su nas rastjerali. Morali smo ići, pa pobili bi nas sve. Nakon toga nitko tamo nije smio prići, tri mjeseca su držali stražu, noću i danju. Poslije se sve smirilo, znalo se da se o tome više nije smjelo pričati, pa se nije pričalo. Sin pokojnog željezničara Petra Katića napravio je nekoliko križeva i tamo ih postavio. Ali ljudi su znali, i nosili su cvijeće, palili svijeće. Ja samo ocu donio željeznički grb. Sve to noć bi uvijek gutala, a mi bismo opet dolazili i obilježavali, i tako skoro pola stoljeća', priča Viktor za Jutarnji list

'Otac je rođen u Generalskom Stolu, a čovjek koji ga je uhapsio, Đuro Macan, bio je iz susjednog sela. Njegov sin bio je željezničar kao i ja. Nisam izdržao, rekao sam da znam da mi je njegov otac ubio oca. Je li mu to naredio Joža Boljkovac, ne mogu tvrditi, možda doživim istinu', kaže Ferić.

Imena Marice i Viktora nalaze se na popisu 35 svjedoka koji su svoja saznanja o likvidacijama u Kljuki ispričali istražiteljima koji su 1998. započeli s prvim iskapanjima masovne grobnice. Uz njihove iskaze te uz druge dokaze, a doznajemo da su se prikupljali i putem međunarodne pravne pomoći iz Beograda, prije godinu i pola Boljkovac je osumnjičen za ratni zločin, da je naredio uhićenje 21 civilne osobe koja je kasnije likvidirana u Dugoj Resi. Ubrzo nakon uhićenja je pušten, ali zbog proceduralnih razloga. Slavio je to kao veliku pobjedu pravde.

Više pročitajte ovdje