Nesretnik pojma nije imao da su se ženskice malo zaigrale i zamračile lovu - uostalom, ionako je ima napretek i gotovo dva desetljeća im kapa bez prestanka - pa se sada trudi smisliti obrazloženje kako ga je sve to skupa mimoišlo i zašto je, eto, bio tako blesav naslijepo vjerovati suradnicama.

Mozga Nadan bez prestanka, u stankama između silnih poslovnih obaveza, a onda dolazi do genijalne taktike. Nisam kaže, bitan ja - mada mi ni na kraj pameti nije podnijeti ostavku - a ni nestanak milijuna neće se previše osjetiti. 'Bitno je spasiti kuću', zavapio je, misleći na vojsku od nekoliko stotina ukućana koji u Hrvatskoj gospodarskoj komori krate vrijeme do penzije. Niti tko zna što rade niti kako se biraju ili smjenjuju, a ni raspolaganje haračem koji ubiru od doslovce svake tvrtke u Hrvatskoj, kako vidimo, nije baš sjajno.

Ima tu svega - od rashodovanih ministara, političara do bivših novinara - no ključan je ipak on. 'Lep k'o greh', kako je glasila rečenica jednog beogradskog taksista koju je svojedobno prenio pokojni Milorad Bibić Mosor i tako zapečatio Vidoševićev imidž vječno nasmijanog, zgodnog, šarmantnog i prijateljski nastrojenog, ma i inače vječnog šefa HGK. On, naravno, nije takav, što će znati svaki novinar na kugli zemaljskoj koji je ikad pokušao stupiti s njime u kontakt, ali to je manje bitno. Ni drugi veliki splitski sin Ivo Sanader, uostalom, nije baš širok i ponizan kakvim ga se predstavljalo u doba najveće opijenosti njegovim likom i djelom. Vjerojatno bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi se jedan drugome izjadali da se zajedno nađu daleko od kamera, javnosti i PR stručnjaka, u nekom - recimo to tako - izoliranom ambijentu.

Sanaderov i Vidoševićev životni put kreću iz sličnog, oskudnog obiteljskog ambijenta u Splitu. Siromaštvo obitelji bivšeg premijera već je opjevano u bezbroj novinskih panegirika, kada se u zvijezde dizao njegovo teško djetinjstvo i krvava borba za koricu kruha i nove cipele, no ni Vidošević nije jeo zlatnim žlicama. Splićani s nešto boljim pamćenjem sjetit će se da se golobradi Nadan na svoje prvo menadžersko mjesto dovozio nekakvom starom krntijom - navodno Yugom - i otud potječe vječni prezir prema ljepotanu s neodoljivim osmijehom. Ulica pamti, ona splitska pogotovo: pomno se pratio nevjerojatan Nadanov uspon bespućima državnog aparata i istovremeno debljanje njegovog bankovnog konta, uz epitete koje nije pristojno javno prenositi.

No dvojicu naših glavnih junaka život je razdvojio još početkom devedesetih, kada su se bijesno borili za nacionalni status 'prvog Splićanina'. Legenda kaže da od tada traje neskriveni animozitet, pa su lijepo podijelili teritorij: Sanader u kazalište, a Vidošević u industriju, u Dalmacijacement. Sanader u diplomaciju, Vidošević u Hajduk. Sanader u Ured predsjednika, a Vidošević u svoje privatno leno u HGK-u, koje grčevito drži još i danas.

Putovi su im se par puta ukrstili i primirje nekako postignuto, da bi potpuno ljubav procvjetala na predsjedničkim izborima, kada je tadašnji šef HDZ-a odlučio preveslati vječno namrgođenog Andriju Hebranga i javnosti ponuditi HDZ-ovog skrivenog kandidata, Lepog Nadana.

Split se u tom trenutku vrlo jasno odredio pa je Vidošević u vlastitom rodnom gradu skupio bijednih devet posto glasova, što ni njemu samome nije bilo neka velika novost: uspio je Nadan ondje izgubiti čak i izbore 1995. godine, neposredno nakon Oluje, iako je u to doba HDZ pobjeđivao i kada bi na listiće stavio onu dvojicu nesretnika iz crtića 'A je to'. Okrutan je taj grad, navodno ne podnosi uspješne, pa su se za velikim menadžerom vječno vukle legende o sumnjivoj privatizaciji Dalmacijacementa usred rata. Iako je, jasno, posao bio čist, a temeljni kapital tvrtke smanjen za 140 milijuna maraka samo kako bi se spasilo nekadašnju perjanicu nekadašnjeg splitskog industrijskog bazena.

Tu je naravno i Hajduk, slavni splitski klub kojim je naš uspješni menadžer početkom devedesetih upravljao naprosto sjajno. Nestali deseci milijuna otkriveni su tek kad se povukao. I to ni manje ni više nego u ministarsku fotelju. Računi se plaćaju još i danas.

Sve ovo su, jasno, najobičnije zločeste aluzije zavidnih Splićana, nesvjesnih s kakvom veličinom imaju posla: jednog dana na to će ih podsjećati tek golema ukrasna kamena ploča postavljena u predvorju lokalne podružnice Hrvatske gospodarske komore, na kojoj lijepo piše da je zgrada obnovljena baš u njegovom mandatu. I Nadanovo ime je lijepo istaknuto masnim velikim slovima, da ne bi bilo zabune.

Uglavnom, u zadnjih nekoliko godina nebesa su se otvoreno zaigrala, kao u kakvoj lošoj drami: dok se jedan branio otkud njegovom puncu milijun eura na računu u stranoj banci, drugi se slikao za lifestyle magazine i objašnjavao da je njegova majka umirovljenica 'dobro ulagala' i zato posjeduje imovinu vrijednu desetke milijuna kuna.

Dok je jedan bljedunjav i oronuo čamio u Remetincu, drugi je bezobrazno preplanuo bančio na rođendanima splitskih poduzetnika i svojih drugova iz akcije prodaje Dalmacijacementa, i to u društvu ministra policije Ranka Ostojića

Dok je Ivo gledao kako mu iz kuće odnose umjetničke slike, Nadan se čudio zašto se drugi čude zbog skupocjenih slika u njegovoj kući. HGK-u, naravno.

Dok su prvome nesretniku blokirali čak i obiteljsku zgradu u Zagrebu, drugi je pozirao pred imanjem u Gorskom kotaru s bazenom, umjetnim jezerom, nogometnim igralištem i presađenim stoljetnim borom vrijednim par stotina tisuća eura. I u Sanaderovom stilu objašnjavao zašto plaća samo pet stotina kuna poreza.

Ponovni susret splitskih velikana mora da bi bio dirljiv i veličanstven. Tko zna, možda bi bilo dobro i kakav vatromet organizirati.