Ministar zdravlja Siniša Varga danas je u Klinici za dječje bolesti predstavio prvu ugradnju personaliziranog implantata 3D zdjelice 14-godišnjem djetetu oboljelom od tumora, što je, kako je rečeno, prva takva operacija uz pomoć 3D tehnologije izvedena na mladoj osobi u ovom dijelu Europe
Ova je vijest nedvojbeno divna. Sve je u njoj za najveću moguću pohvalu: i fascinantan uspjeh naših kirurga u vrlo zahtjevnoj operaciji, i uspjeh naših dizajnera 3D zdjelica, i to što smo u vrhu i činjenica da ministar promovira naše liječnike, a iznad svega to da je mladiću omogućen normalan život.
Mogli bismo tako nizati još pokoji redak hvalospjeva da u cijeloj priči jedna stvar ipak nije sporna. Naime, prije malo manje od godine dana, uz gotovo istovjetan uspjeh uslikavao se Vargin prethodnik Rajko Ostojić.
Oni koji prate medicinu, stručnjaci i znanstveni novinari, a možda i poneki čitatelji sjetit će se da je u listopadu prošle godine 3D zdjelica bila ugrađena 67-godišnjakinji oboljeloj od tumora. Istina, rečeno je to na današnjoj konferenciji za novinare. Ali nije u pozivu koji je prije par dana upućen novinarima! U njemu je najavljeno da će Varga predstaviti prvu takvu operaciju uz pomoć 3D tehnologije izvedenu na mladoj osobi u ovom dijelu Europe. I to stoji. Ona prošlogodišnja bila je prva u ovom dijelu Europe, a ova nova prva na mladoj osobi u ovom dijelu Europe. No tko bi od novinara dojurio da je pisalo: Naši liječnici izveli i drugu ugradnju 3D zdjelice.
Kritičari iz redova pacijenata ili liječnika nezadovoljnih stanjem u našem zdravstvu kojem treba uređaj za reanimaciju i umjetno održavanje mogli bi postaviti zlurado pitanje hoće li se možda sljedeći ministar uslikati s nekim pacijentom koji će postati prva 'sredovječna osoba' kojoj je ugrađena 3D zdjelica. Drugi će pak onako kako se to u novinarstvu kaže off the record primijetiti da bi možda bilo bolje da se bivši čelni čovjek HZZO-a uslikao s novopristiglim biorazgradivim vijcima za kukove, stentovima za žile, toalet papirom ili novim klompama i kutama za medicinsko osoblje. No opet - tko bi od novinara otrčao na najavu takve konferencije. A vjerojatno baš i ne bi ispala neka senzacionalna slika. Pokušajte zamisliti ministra s vijcima, klompama ili rolama papira na stolu. Možda bi eventualno prošlo da ga je vidjeti uz cijeli šleper. No kako novca za šlepere bolničke opreme nema ni u ministrovu snu, a kamoli u državnoj blagajni, tko mu može zamjeriti to što se, umjesto uz par šarafa, kao i svi njegovi kolege političari, pokazao uz nešto impozantnije. Kad već nije most, autocesta ili turbina hidrocentrale, da je barem nešto što je prvi put viđeno u ovom dijelu Europe. Makar i taj prvi put bio drugi u nešto drugačijem izdanju.
Još kada bi znanstveni novinari malo brže gubili pamćenje ili posao, gdje bi bio kraj uslikavanju naših ministara zdravlja. Bilo bi prilike da se uz 3D zdjelice i narednih godina redaju redom svi nasljednici vruće fotelje neovisno o stranačkoj pripadnosti. Barem dok ne stigne kakav šleper toalet papira. Ovako sam ja, umjesto da odem na konferenciju, odlučio ostati napisati nešto drugo – ovaj osvrt i još pokoji redak. Vjerojatno nisam jedini.
