Prošli petak ste u emisiji na Hrvatskom radiju izjavili da se već dugo na dubrovačkim ulicama nije osjećalo takvo zajedništvo?

Đuro Capor: Atmosfera je doista posebna, jer brojni građani, dajući potpis na štandovima, zahvaljuju našim volonterima zbog toga što su im omogućili da se konačno i njih nešto pita o smjeru u kojem se vodi Dubrovnik. Čestitao bih građanima Dubrovnika jer su svojim jasnim stavom i potpisom pokazali da vole Grad i da cijene ono što radimo.

Koliko je potpisa do sada skupljeno? Jeste li se nadali tolikom odazivu građana?

Đuro Capor: Zapravo jesmo! Istraživanje javnosti iz lipnja 2012. pokazalo je da 77 posto Dubrovčana želi odmah referendum o projektu golfa s vilama i apartmanima. Ipak nas je malo iznenadio odaziv prvih dana prikupljanja potpisa, a na kraju dana ustanovili bismo da se potpisalo oko 2000 građana. Ovaj uspjeh u prikupljanju potpisa prije svega pokazuje da su građani izgubili povjerenje u svoje političke predstavnike koji su puno puta odlučivali u korist potencijalnog investitora i istovremeno izigravali svoja predizborna obećanja. Do nedjelje je sakupljeno više od 8200 potpisa građana i građanki Dubrovnika, što je dovoljno za raspisivanje referenduma.

Tako tijesna suradnja građanske inicijative i strukovnog udruženja arhitekata nije uobičajena. U posljednje se vrijeme dogodila sinergija i oko najavljenog Zakona o investicijama?

Hrvoje Hrabak: Kada govorimo o stručnim organizacijama, većina zasluga pripada Društvu arhitekata Dubrovnika. Naime, upravo je Društvo još prije tri godine počelo prepoznavati slabosti gradske uprave u vođenju prostorne politike. Dubrovački arhitekti su dubinskim analizama i javnim istupima otkrivali manje ili više očite planerske previde i neoprostive propuste u proceduri. Nacionalno udruženje arhitekata, kojemu sam na čelu, zapravo je došlo dati podršku lokalnim arhitektima jer ih se na dubrovačkoj sceni pokušalo marginalizirati difamirajući ih kao lokalne redikule. Mi smo dubrovačku problematiku digli na razinu nacionalne arhitektonske scene i povećali njenu vidljivost u javnosti.

Odjeci s Cvjetnog trga

Ipak, ta je suradnja rezultat procesa koji traje od 2005, odnosno projekta na zagrebačkom Cvjetnom trgu. To je bilo vrijeme kada su arhitekti i građanska inicijativa bili na suprotnim stranama.

Hrvoje Hrabak: Meni je Cvjetni trg osobno bio velika i teška škola ponašanja u kriznim situacijama. Na tom sam primjeru uvidio model ponašanja protežiranog investitora, odnosno što se događa ako su urbanističke smjernice labave, a jaka premreženost kapitala s lokalnom samoupravom, medijima i dijelom stručne javnosti. U takvoj situaciji svaka je neodlučnost u zaštiti prostora kobna za krajnji rezultat.

Što misli prosječan hrvatski arhitekt, koji samo želi raditi svoj posao, kada vidi da predsjednik njegovog strukovnog udruženja nastupa u javnosti protiv projekata koji bi mogli pokrenuti nekretninski biznis?

Hrvoje Hrabak: Pa evo, ovo je najbolji primjer. Naime, po pitanju projekta na Srđu zbiva se jasno svrstavanje u 'arhitekte - aktiviste', tj. pobornike prostornog reda i ravnoteže, ili pak u 'arhitektonske tradicionaliste', koji se radije ne bi miješali ako je uključena politika, već bi po strani pričekali konačni rezultat ne bi li dohvatili komadić kolača. Ali ako me pitate je li se što promijenilo u posljednjih pet godina, tada mogu reći da smo u tom periodu razvili sasvim novu vrstu stručne elaboracije kojom podržavamo civilne inicijative. Prije je to bilo nemoguće. Danas ta veza i komunikacija, ne samo s građanskim inicijativama, nego i s drugim stručnim udruženjima, poput društva povjesničara umjetnosti, ekologa, sociologa, jako dobro funkcionira. Mi se nismo pobratimili. Oko mnogih aspekata vode se vrlo žustre rasprave i pažljivo se spremaju argumentacije te smišljaju strategije zajedničkog javnog nastupa, ali imamo vrlo aktivnu platformu djelovanja koja je svima od koristi.

Vratimo se na projekt. Čini mi se da bismo ipak trebali krenuti od početka, od kupovanja tako velikog zemljišta. Naime, često se spominje neka zemlja koju je bivša dubrovačka gradonačelnica prodala investitorima. Međutim, ta zemlja uopće nije važna, jer nije u obuhvatu projekta, dok hrvatska javnost nije upoznata s takozvanom aferom 'Majčina dušica'

Đuro Capor: U Dubrovniku smo imali slučaj sličan bračkom - da je nekolicina sudaca temeljem dosjelosti dodjeljivala vlasništvo nad česticama na Srđu osobama koje su neosnovano tužile osobe preminule još u 19. i početkom 20. stoljeća te tako dobivene posjede odmah prodavale tvrtki Razvoj golf d.o.o. Time su oštetili Dubrovnik za više milijuna eura vrijedno zemljište, jer bi temeljem zakona ta imovina, zbog izumiranja obitelji vlasnika, pripala jedinici lokalne samouprave. Grad Dubrovnik u sprezi s potencijalnim investitorom na Srđu uopće nije podnio kaznene prijave niti zatražio poništenje ili obeštećenje. Nevjerojatno zvuče podaci da su temeljem izjave dvojice svjedoka o tome da su tužitelji punih 20 godina (uključujući ratno i poratno razdoblje, dok je Srđ još bio miniran) sakupljali drva i majčinu dušicu na neisparceliziranim česticama u vlasništvu dvjestotinjak obitelji. Ono što je u najboljem slučaju krađa drva ili branje bilja na tuđem nepodijeljenom vlasništvu postalo je ovim sumnjivim sudskim odlukama osnova za stjecanje vlasništva.

Planovi u sjenci Ustavnog suda

Proširenje županijskog plana kojim je utrostručena površina za golf događa se nešto ranije?

Đuro Capor: Točno, nezakonito su donesene i Izmjene i dopune prostornog plana Dubrovačko-neretvanske-županije 2006. godine. Tadašnji povjerenik Sanaderove vlade, gospodin Bosnić, uzurpirao je ovlasti županijske skupštine te u njeno ime donio izmjene i dopune toga plana. Time je obuhvat golf terena narastao sa 100 ha na 310 ha, a ta prenamjena donijela je mogućnost da se u Dubrovniku nameće ovakav plan za Srđ.

Ako se ne varam, današnji investitor je tek nakon toga kupio projekt od lokalnog investitora. Tehnički gledano, on može reći da ga se to uopće ne tiče jer mu je upravo izmijenjeni županijski plan dao motiv za realizaciju tako velikoga projekta.

Đuro Capor: Današnji investitor je treći u nizu investitora koji je ušao u projekt nad kojim je još u 2006. visjela ustavna tužba o kojoj smo tada trubili u medijima i prosvjedovali pred Županijom tražeći poništenje Izmjena i dopuna PPU-a Županije. Inače, ta se odluka o promjeni županijskog plana i dan-danas nalazi pred Ustavnim sudom. Građanska inicijativa je podnijela tužbu i osporavala zakonitost toga plana. Prošle godine dobili smo odgovor ministra uprave gospodina Bauka da je naša tužba utemeljena, tj. da su se državni službenici prilikom promjena županijskog plana ogriješili o zakon i zloupotrijebili ovlasti. Ministarstvo uprave je u svom mišljenju odgovorilo da povjerenik Vlade nema pravo donositi izmjene i dopune prostornih planova jer to nije zakonska intencija ovlasti povjerenika. Taj smo odgovor dobili u vrlo kratkom roku te ostaje pitanje zašto Ustavnom sudu treba šest godina da donese odluku o nečem toliko očitom. Jasno je da povjerenik Vlade ništa nije napravio samovoljno, jer urbanistička inspekcija, tj. tadašnje Ministarstvo prostornog uređenja i graditeljstva bilo je dužno ukinuti ove izmjene, kao što je to bio dužan i državni tajnik za upravu. Niz institucija RH djelovao je 2006. - kao najvećim dijelom i danas - u službi malverzacija oko ovog projekta.

Je li sporni županijski plan doista bio uporište za projekt golf resorta s turističkim naseljem? Investitor i izrađivači plana tvrde da s njihovim planom nema ništa sporno, ali postoji i druga logika. Kako je moguće da urbanistički stručnjaci koji su radili za investitora različito razumiju brojke i slova od njihovih kolega u stručnim udruženjima?

Hrvoje Hrabak: Dakako da postoji druga logika. Iako bismo se mogli natezati oko nekih detalja, plan je zapravo izvrnuo logiku županijskog plana. Najprije treba reći da postoji višedesetljetni kontinuitet u planiranju platoa na Srđu, a plato Srđa definiran je kao pretežito neizgrađena pozadina gustom urbanom tkivu vrlo koncentriranog grada te, slijedom toga, kao prostor sporta i rekreacije, susreta građana s prirodom, ali i kao prostorna rezerva za širenje grada. To je ono što je u županijskom planu označeno kao zona R1, i to se nikad nije mijenjalo. Izrađivači su kao stručnjaci za urbanizam to morali znati, jer je to abeceda. Inače, plan za investitora izrađivala je tvrtka URBOS iz Splita, dakle ista tvrtka koja je izradila i županijski plan i generalni plan Grada Dubrovnika iz 2005. te njihove izmjene iz 2007.

Oznaka R1, sportsko-rekreativna zona, znači i da se može graditi, ali, kako je striktno normirano, isključivo sadržaje koji su u službi osnovne rekreativne namjene tog prostora. Naknadno se dodatno definirala količina te izgrađenosti te najveći broj ležajeva, ako se radi o turističko-ugostiteljskoj ponudi, ali opet samo za potrebe primarnog sadržaja. Velik program nekretnina za prodaju - vila i stanova - s kojim računa investitor, s vrijedećim urbanističkim određenjima nema veze, jer značajan dio obuhvata, de facto, pretvara u zonu stanovanja.

O kojim se brojkama radi?

Hrvoje Hrabak: Županijski plan, u obuhvatu plana od 310 hektara, ograničava površinu pod građevinskim česticama na 10 posto obuhvata, odnosno na maksimalno 31 hektar, te je maksimalan broj ležajeva 1200. Raspolaže se još i podatkom o 40 posto maksimalne izgrađenosti tih čestica, pa dolazimo do ukupne brojke od 4 posto ukupne izgrađenosti obuhvata plana, što je brojka koja lako može zavarati. Elementarnom matematikom dolazimo do podatka tlocrtne pokrivenosti gradnjom od 124.000 m2 (pomnožimo 310 ha s 4 posto), odnosno, uzevši dobrodušno da je prosječna visina izgradnje prizemlje i kat, do ukupne raspoložive bruto građevne površine od 248.000 m2. Pretpostavimo li, s druge strane, da je prema pravilima neke T2 zone 30 posto ukupnog smještaja, odnosno 360 kreveta (200 soba) u luksuznom hotelskom smještaju, uz izuzetno visok standard površine od 150 m2 bruto po sobi, dolazimo do potrebnih bruto 30.000 m2 za hotelski smještaj. Pretpostavimo li i da je preostalih 70 posto smještaja, odnosno 840 kreveta, u vilama te ponovo vrlo raskošan standard od 210 vila s četiri kreveta, svaka bruto površine 400 m2, dolazimo do potrebnih 84.000 m2 za vile.

Dakle, za vrlo raskošan standard smještaja u hotelima i vilama potrebno je ukupno 114.000 m2 bruto površine, dok plan pruža čak 134.000 m2 više, pa je diskrepancija krajnje očita. Također, možemo biti sasvim sigurni da će nekretninski motivirana gradnja uzeti upravo mogući maksimum kao pravu mjeru izgradnje, pa je briga itekako opravdana.

Naselje i nasilje

Kako je moguće da se dogodio takav previd? Po tome se na Srđu ipak radi stambeno naselje.

Hrvoje Hrabak: Ne radi se ni o kakvom previdu. Stvar je vrlo jasna. Investitor pod alibijem turističke namjene gradi vile i apartmane za prodaju. To možda nije klasično naselje u kojem će ljudi permanentno stanovati, ali, sasvim sigurno, nije ni ugostiteljsko-turistički sadržaj u službi sporta i rekreacije.

Je li projekt na Srđu primjer kako nam se o glavu obija odluka da u Zakonu o graditeljstvu omogućimo etažiranje i prodaju turističkih nekretnina?

Hrvoje Hrabak: Ja bih rekao da je ovo na Srđu čak dvostruka prevara, zato što je u Zakonu tretirano isključivo etažiranje u T2 turističkim zonama. Kako ovo uopće nije turistička zona, nego zona R – za sport i rekreaciju, onda se zakon na nju uopće ne odnosi i etažiranje je neograničeno moguće. To je, naravno krivo, ali to je iskorištavanje rupe u zakonu koju smo, vrlo vjerojatno, sami ostavili da je netko zlonamjerno iskoristi. No kakvi god bili, zakoni ionako funkcioniraju samo ako ih se pridržavamo u dobroj namjeri, a posebice kad ih tumači sama država.

Ipak, na karti namjena površina županijskog plana ucrtana su i rekreacija i turizam. Investitor također tvrdi da su vile već spomenute u županijskom planu iz 2003?

Hrvoje Hrabak: U dijelu obuhvata površine 310 hektara, koji je u ovom projektu sporan, na karti je ucrtana isključivo površina rekreacije - R1, dok je u tekstualnim odredbama za taj dio određena i mogućnost turističkog i ugostiteljskog sadržaja. Vile su, naravno, legitimni sadržaj turističkog naselja, no kada se prodaju kao zasebne stambene jedinice, one gube svojstvo službe osnovnom sadržaju rekreacije. Uz to, prethodna analiza potrebnih bruto površina za planom određenu turističku djelatnost također ukazuje na neuravnoteženost prikazanih i stvarnih urbanističkih programa.

Lokalna uprava trebala bi biti svjesna manjkavosti urbanističke regulative i biti jedini suvereni čuvar lokalnih resursa. Ali kako, kad oni za to čak nemaju ni stručnih kapaciteta?

Đuro Capor: Držim da se ne radi o stručnim kapacitetima, nego o svjesnom pogodovanju i korupciji. U našem slučaju, tijekom sedam godina, kada su gradska vijeća ili poglavarstva donosila odluke vezane za projekt na Srđu, svaki put su odlučivale u korist pogodovanja, a na štetu građana. Politički čelnici nerijetko reklamiraju projekt šireći dezinformacije i prijete građanima posljedicama ukoliko se projekt ne ostvari. Onoga tko argumentirano upozorava na manjkavosti zakona i upropaštavanje resursa proglašava se protivnikom razvoja, zelenim, amišem ili neradnikom. Problem je očit i na nacionalnoj razini, gdje se kroz Zakon o strateškim investicijama, pod parolama pokretanja gospodarstva, zapošljavanja ili uklanjanja birokratskih prepreka, pokušava napraviti isto.

Hrvoje Hrabak: Lokalne samouprave uistinu nemaju stručnih kapaciteta, pogotovo onih koji su potrebni za pregovore s velikim investitorima. Kad pričamo o slučaju u Dubrovniku, investicije u kojima sudjeluju ugledne financijske institucije uvijek uz sebe imaju najbolje pravne i ostale stručnjake koji se na tržištu mogu kupiti i oni će na najvještiji način iskoristiti sve te rupe o kojima sam maloprije govorio. U ovom slučaju se Grad Dubrovnik potpuno povukao. Gradska vlast uopće nije igrala svoju ulogu kao zainteresirana strana. I onda se dogodilo da građani, dotad nedefinirano mnoštvo, postanu zadnja linija obrane. I to je za mene, kao stručnjaka, tragična situacija, da se o jednom izuzetno stručnom problemu kao što je planiranje nekog posebno osjetljivog prostora raspravlja na referendumu. S druge strane, kada sistem uistinu potpuno zakaže ili kad sve gradske specijalističke službe ne znaju što bi o tome rekle, kao što se to dogodilo u Dubrovniku, onda građani jednostavno moraju iskoristiti svoje demokratsko pravo i odlučivati o svom gradu. S tim da nad glavom visi Zakon o strateškim investicijama koji odluku o referendumu može naprosto proglasiti ništavnom. I tu sad potencijalno dovodimo naše ukupne resurse u opasnost, jer nema takvog strateškog i velikog projekta da on ne bi trebao proći kroz neovisnu stručnu i javnu kontrolu i da on ne bi zahtijevao javnu i stručnu podršku. To je uvjet održivosti i mislim da taj zakon zapravo najviše šteti ozbiljnim investitorima, jer će se ovakve situacije samo ponavljati. Očito je da nas, više od ozbiljnih investicijskih kuća, zanimaju razni hazarderi koji u ovakvim nesretnim situacijama vide mogućnost za dodatni profit.

Rupe za golf i rupe u zakonu

Vi, dakle, nemate ništa protiv golfa?

Hrvoje Hrabak: Golf predstavlja glavno pitanje za neke druge struke. Ja sam, utoliko što često koordiniram cijelu kritičku raspravu, upoznat s argumentima krajobraznih arhitekata koji kategorički pobijaju golf kao jedinu namjenu, jer je plato Srđa dio baštinjenog kulturnog krajolika Grada Dubrovnika u kojem se nalazi vrijedna flora i fauna, a koju bi golf u potpunom predviđenom obliku u cijelosti iskorijenio i nadomjestio umjetnim pejzažom sa sasvim nepredvidivim uvjetima održavanja.

Možda je sva ta kontraargumentacija o krajoliku, flori i fauni primarno vezana uz Konvenciju o europskim kulturnim krajolicima, koju je Hrvatska potpisala, ali nažalost još uvijek nije izradila svoju krajobraznu osnovu. Kolika je tu odgovornost naše uprave? Zašto bi investitor snosio našu odgovornost?

Hrvoje Hrabak: Mi smo imali obavezu izraditi tu osnovu i plato Srđa bi svakako bio uvršten u tu osnovu iz više razloga, u prvom redu zato što Srđ u tom dijelu Hrvatske predstavlja praktički i njen puni krajobrazni profil od mora do granice. Nadalje, kada bismo imali tako provedeno vrednovanje našeg krajolika, sasvim je sigurno da bismo drugačije reagirali na projekt koji taj isti krajolik potpuno mijenja. E sad, što znači golf kao komplementarni turistički sadržaj Dubrovnika, kao grada koji nalazi svoje usmjerenje u elitnom turizmu? To ne treba nipošto dovoditi u pitanje. Izvjesno je da će u njega i dalje dolaziti klijentela koja bi rado zaigrala golf i to joj treba omogućiti. Ali Dubrovnik nikada neće biti golferska destinacija, on će uvijek primarno privlačiti svojim urbanitetom. Utoliko je ona prva odredba županijskog plana, u kojoj je golfu namijenjeno samo 100 hektara, sasvim dovoljna. Odluka da se ta površina, čak suprotno preporukama nacionalnog Savjeta prostornog uređenja, koji je dao smjernice i kriterije za golf igrališta, proširi na čak 310 hektara, vrlo je sporna. Nažalost, ta je odluka izašla iz promjena županijskog plana iz 2007. i poslužila kao zeleno svjetlo investitorskim apetitima.

Đuro Capor: Protiv golfa kao sporta nemamo ništa, iako je moje osobno mišljenje da golfu nije mjesto na Srđu. Ali ono o čemu se ovdje radi nije golf. Kod velikog broja projekata na našoj obali se iza planiranja golfa skrivaju pokušaji izgradnje i prodaje ogromnog broja kvadrata vila i apartmana, ukratko nekretninski biznis, bez razmatranja posljedica koje bi ta izgradnja mogla imati na živote lokalne zajednice. Po pitanju Nacrta zakona o strateškim investicijama imali smo nevjerojatnu pojavu da je PR tvrtka koja je servisirala potencijalne investitore na Srđu istovremeno bila zadužena za PR Ministarstva gospodarstva te savjetovanja prvog potpredsjednika Vlade Čačića. Pretpostavljam da je iz te kuhinje i izašao Nacrt zakona o strateškim investicijama, na isti način na koji je 2008. iz jednog odvjetničkog ureda koji je zastupao mešetare zemljištem u Istri izašao sramotni Zakon o igralištima za golf. Članak 31. Zakona o strateškim investicijama je skrojen baš za Srđ jer se njime dokidaju članci Zakona o prostornom uređenju i gradnji, dokida se potreba izrade urbanističkih planova uređenja, kao i nužnost dobivanja suglasnosti o usklađenosti projekta s planovima višeg reda, koju ovaj projekt ne može zakonito dobiti.

Zanima me je li sasvim ispravno da investitor financira izradu studije koja bi trebala ispitati njegov projekt – to mi nalikuje na ona istraživanja o štetnosti pušenja koja financira duhanska industrija!?

Hrvoje Hrabak: Mislim da samo mi u Hrvatskoj taj institut studije utjecaja na okoliš olako shvatili i potpuno obezvrijedili. On nije zaživio kao neovisan institut procjene učinka i njega se u mnogim slučajevima, pa i ovom, rasteže preko granica dobrog ukusa. Nažalost, trebat će nam još neko vrijeme uz promjene u regulativi da bi to doista postao nezavisan stručan meritum.

Prije više od godinu dana UNESCO-va agencija je od Ministarstva kulture zatražila objašnjenje projekta koji se planira na Srđu. Ministarstvo se do danas nije očitovalo. Budući da su vam u Ministarstvu uskratili informacije vezane uz taj upit, sami ste kontaktirali s UNESCO-om. Jeste li saznali nešto više o sadržaju tog pisma?

Đuro Capor: Od UNESCO-a smo saznali da Ministarstvo kulture nije odgovorilo na njihove upite u zadanom roku. Od Ministarstva kulture nemoguće je saznati bilo koju informaciju vezanu uz brigu UNESCO-a za prekomjeran utjecaj kruzera na povijesnu baštinu, kao i za ugrožavanje kontaktnog područja pod zaštitom UNESCO-a na Srđu. Najave o daljnjem povećanju broja posjetitelja s kruzera pokazuju da Ministarstvo kulture nije ništa poduzelo te da na netransparentan način pokušava ovo pitanje pomesti ispod tepiha.

Ima li institut javne rasprave, kako je sada definiran zakonom, više smisla u ovakvim projektima?

Đuro Capor: Zapravo su i svi ključni dokumenti koji bi trebali štititi javni interes izrađeni nakon što je projekt napravljen, tu su tek da opravdaju prijedlog potencijalnog investitora i potvrde ono što je on dogovorio s gradonačelnikom. Prostora za građane i za stručna udruženja zapravo nema, a javna rasprava je tek zakonska formalnost. Građani i struka su još 2010. pokazali što misle o ovom projektu, a neznatno izmijenjen, sada nam se taj projekt ponovno nameće. Da se građane uvažava, takvo nešto se ne bi moglo dogoditi.

Hrvoje Hrabak: Tu treba napomenuti da se investitor u ovom slučaju, kao u mnogim drugim slučajevima u posljednje vrijeme, od početka pouzdao u onaj dio savjetnika koji su govorili da projekt treba gurati svim sredstvima. Horvatinčić i Cvjetni trg su dobar primjer takvog scenarija. Nažalost, to se u brojnim slučajevima pokazalo ispravnom taktikom u smislu da su projekti uspijevali, pa mogu razumjeti zašto se ljudi i dalje pouzdaju u taj model. Budući da se investitor u startu odlučio za takvu strategiju, zatvorio je kanale komuniciranja s javnošću i proizveo vrlo negativan publicitet. To je bila poslovna odluka i sada se suočava s njezinim posljedicama.

Referendum će se očito održati. Jesu li Dubrovčani naučili nešto iz ovoga?

Hrvoje Hrabak: Prvo treba naglasiti da se dogodila zabuna, jer je izbor za ili protiv referenduma u dijelu javnosti postao izbor za ili protiv projekta. To je krivo i treba naglasiti da se ovdje radi o prakticiranju demokratskog prava izražavanja. Teško mi je nagađati krajnji rezultat referenduma, ali se nadam da će nakon referenduma predloženi urbanistički plan u obliku u kojem je izašao na javnu raspravu biti temeljito revidiran. Vjerujem da će to zaustaviti proceduru i utjecati da svaki sljedeći korak bude napravljen uz partnerski odnos s Gradom i sudjelovanje javnosti.

Đuro Capor: Svako daljnje nametanje ovog projekta prije referenduma, bilo putem Gradskog vijeća, bilo putem Zakona o strateškim investicijama, bilo bi čin političkog nasilja i potpunog prezira prema volji građana. Referendum je nužan da bi stav zajednice postao obvezujući za ovako važno pitanje koje određuje Grad generacijama koje dolaze. Zadaća organizacija civilnog društva je da se izbori za to da politički predstavnici osiguraju zaštitu javnog interesa. Uspjeli smo u tome da građani Dubrovnika budu akteri, a ne da o našoj sudbini odlučuju pojedinci vođeni partikularnim interesima i stranačkom stegom, za kojima se vuku pravosudne afere i nepravomoćne presude. Vjerujemo da će znatno veći broj Dubrovčana u budućnosti pomnije pratiti rad izabranih političkih predstavnika i voditi računa o tome da oni zaista štite javni interes. Utoliko mislimo da je ovaj naš trud podigao razinu političke kulture.

Što zapravo tražite? Urbanistički plan kakav je predložen za raspravu treba radikalno mijenjati ili treba početi sve ispočetka, uz sudjelovanje Grada i građana?

Đuro Capor: Plan koji ignorira potrebe građana i koji počiva na nevjerodostojnoj projektnoj dokumentaciji ne smije se donijeti. Ciljevi i programska osnova za planiranje Srđa moraju biti utemeljeni na stvarnim potrebama građana Dubrovnika. Samo javni međunarodni natječaj može dati odgovor koji projekt najbolje ostvaruje takvu polaznu osnovu.