Zapravo, Hanna Kordnejad nije imala namjeru doći u Hrvatsku. Prag joj je bio bliže srcu kada je razmišljala gdje da upiše studij medicine na engleskom jeziku. No da, u Pragu nije prošla prag. I tako je jednog toplog rujanskog vikenda prije tri godine spustila torbe u Zagreb, smjestila se kod kolega, i, naravno, zapičila do prvog kluba. U nedjelju su već bili u Crikvenici. Brzo i žestoko. Ova Hrvatska stvarno obećava...

Obećanje je trajalo do ponedjeljka. 'Tada me pogodila surova stvarnost. Došla sam u ured za strance prijaviti se, a oni su me obavijestili da moram platiti kaznu jer se nisam prijavila u roku od 48 sati. Kako sam se mogla prijaviti kad je bio petak? Najbolje od svega, u odjelu nitko nije govorio engleski. A rade sa strancima. Presmiješno. Na kraju su dovukli jedinu osobu koja ga zna, a koja je imala slobodan dan, da riješi moj slučaj. Tip je bio prilično neraspoložen', priča mi vidno raspoložena Šveđanka i nastavlja s inauguralnom scenom iz Kremenkostana.

'Gleda moj pasoš i pita me otkud sam? Kažem - iz Švedske. Ali otkud si stvarno?, nastavlja. Ponovno mu kažem da sam rođena u Švedskoj, kako i piše u putovnici. Pa otkud su ti roditelji?, počinje tortura. Velim - iz Irana. Pa otkud iz Irana, koji grad?, pita me dalje. Otac je iz malog mjesta u Kurdistanu, Sanandaja. Ništa od toga nije zapisivao. Očito se igrao. Pa nikad nisam čuo za taj grad, veli on meni. Ja ga pitam koliko gradova zna u Iranu. Ide dalje - a gdje ti je majka rođena? U Teheranu, odgovorim, nadam se da barem znaš taj grad. Ali ne, ponovno počinje - zašto si stvarno ovdje? Da studiram medicinu, kažem mu premda gleda u moju dokumentaciju i mislim si 'ne, Al Kaida me poslala'... Kažu da je policija glupa u svakoj zemlji, ali ovo je stvarno bilo... Otada nadalje uvijek idem kod njih s nekim tko govori hrvatski. O engleskom tamo nemaju pojma.'

Objasnili su Hanni da je kazna za nepravovremenu prijavu dosta visoka, pa da bi mogla razmotriti odlazak do slovenske granice: 'Mislila sam si pa koja je to sad kazna, a kad ono ispadne da je samo 500 kuna.' Nakon petosatne administrativne dobrodošlice Šveđanka je izašla s prilično dubokim uvjerenjem da mrzi ovu zemlju.

Prošlo je neko vrijeme, slegli su se dojmovi i zaigrana studentica medicine sa sjevera može reći da Kremenkostan i nije tako loš, premda kulturološko razmimoilaženje vrvi slikovitim detaljima. Već dvije godine živi s hrvatskim dečkom, nasmiješeno pada ispite i živi od švedskog studenskog kredita podebljanog lovom staraca. 'Tata mi kaže da mu je jeftinije držati me u Hrvatskoj nego vratiti me u Švedsku', veli buduća doktorica u koju zagrebački prolaznici ne prestaju zuriti. Puno njih misli da sam Ciganka, kaže, ali im onda nije jasno jer sam obučena drukčije. Pogotovo je na meti pogleda drugih cura kada ljeti obuče kraću haljinu i bude u društvu svojeg dečka: 'Frendovi koji su mi dolazili iz Švedske začudili su se zato što jedva da su vidjeli kojeg crnca na ulici. Pa onda ono kad je neka mlađa cura prišla mom crnom frendu i pitala ga smije li ga dotaknuti. Urnebesno!

Fascinacija i znatiželja mjestimice su poprimile infantilne razmjere. Tako joj se jednom obratio kružok ljudi ispred glavne gradske knjižnice u koju je dolazila učiti. Kladili su se da će pogoditi otkuda dolazi. Indija, Pakistan... ništa od toga. Paleozoička znatiželja dolazi u kombinaciji sa skroz lijepim gestama: 'Cura iz te grupe ljudi došla mi je kasnije i poklonila mi svoj stari iPhone. U Hrvatskoj nekog poznaješ tjedan dana i bude ti bolji prijatelj nego netko koga čitav život poznaješ u Švedskoj.'

Dobro onda, koji ti je opći dojam, pitam je, jesmo li napredni ili zaostali? 'Ma, čovječe, vi ste kameno doba. Bila sam u Tehničkom muzeju i ljudi su mi rekli da se neke od tih stvari još uvijek koriste. Plinski bojler? Gdje još toga ima? Pa fiksni telefon sa žicom. Ili ona vaša sveta knjižica - indeks! To je u Švedskoj ukinuto prije barem 15 godina. I onda ono kako ekipa moli i cmizdri za potpis', ufurava se Hanna i ispaljuje nekoliko otrovnih strelica na domaće obrazovanje. Profesori na faksu su nezainteresirani, ne prate studente, ne traže tišinu na predavanju, žale joj se švedske kolegice sa zagrebačkog studija. Hanna kuži i stručno ih apdejta o našoj akademskoj situaciji: 'Kako će biti zainteresirani kada rade za male plaće? U Švedskoj je taj posao plaćen dovoljno da stvori motivaciju, a ovdje smo svima njima tek 7000 eura na godinu.'

Manjak visokoobrazovne logike cura vidi i u javnom obznanjivanju ocjena: 'Dok nisam došla ovdje, bilo mi je nečuveno da ti profesor pročita ocjenu pred cijelim razredom. Ili da izvjesi listu na hodnik. Meni je to rušenje integriteta. I onda još ekipa to stavlja na Facebook i tagira ljude po imenima, tako da mi i mama može odmah saznati kako sam prošla.'

Hrvati se u kontrastu sa Šveđanima uspostavljaju kao amateri niskog kalibra. Ideja zabave za ekipu koja nema 15 nego 25 godina još je uvijek odlazak na nogometno igralište s jeftinom cugom u plastičnoj ambalaži. Hanna, ni kriva ni dužna, ispada totalni snob: 'Dečkovi frendovi išli su slaviti rođendan na prazno igralište s cugom. Mislim, mogu to zamisliti kad imam 14, ali sada? I pitam onda dečka kako da se obučem, a on mi odgovara da sam snob. Da bih ja radije pila koktele u nekom fensi baru. Jasno da bih. Dođi u Švedsku i vidi kako se ponašaju prosječni ljudi. Onda... često odem taksijem na faks jer mi je superjeftin. I eto, opet sam snob.'

Proletersko cicijašenje ne znači da su ljudi švorc. Mentalna matrica u Hrvata još je uvijek tvrdoglavo nastojanje da se prođe besplatno. Hanna mi tako spominje scenu odlaska u klub u kojem nitko nije htio platiti 10 kuna za upad premda su imali po 200 kuna za trošenje na cugu. Promijenili su mišljenje tek kad je rekla da će platiti za sve njih i da nema šanse da zbog 10 kuna lunjaju negdje drugdje.

Ne kuži žena ni to rođendansko samokažnjavanje kad slavljenik plaća runde za uzvanike. Koja je poanta toga da bankrotiraš na rođendan, pita se: 'Zar nije logičnije da slavljenik bude čašćen ili da prima darove?' Možda ipak sve to ima više veze s autohtonim balkanskim razmetanjem pod egidom 'ima se, može se'. Hanni nije bilo jasno zašto joj na početku dečko nikako nije dao da plati račun, pa čak i u slučaju kad nije imao love. A što bi onda bilo? Onda bi mu ona krišom stavila novac u ruku ne bi li momak mogao muški platiti.

Hrvatska u tri riječi?Korupcija, sivo, tako sivo, srdačnost.

Bez obzira što Hrvatsku doživljava mjestimice nepohoblanom, Hanni se uvukla pod kožu. Kad dođe u Švedsku, nedostaju joj ta naivnost i srdačnost. U Švedskoj joj frendovi broje koliko je tko kava platio i tko je sada na redu. Ne da joj ne bi nitko dao iPhone, nego ni neku deset godina staru Nokiju a da joj ne kaže koliko je to platio i da ne traži nešto zauzvrat. Sjeverni momci pate od vlastitog tipa unazađenosti. Ako će te ovdje bez beda i nasumično primiti za izbočeniji dio tijela, tamo ti se nitko ne ufa prići osim ako nije drven od cuge i s uletom od istog materijala. Alkohol je u Švedskoj daleko nedostupniji nego u Hrvata i petak i subota rezervirani su za suludo nabijanje promila. Jasno, tek nakon što ti mikroskopski provjere osobnu i utvrde da si navršio dvadeset. Ovdje se pak pije svih sedam dana u tjednu, primjećuje cura, a i nije neki problem vidjeti djecu i pubertetlije kako kupuju alkohol. 'Dođem u vaše kino i vidim da možeš kupiti pivu. Nevjerojatno. U svakom kafiću se prodaje i alkohol. U Švedskoj je to nezamislivo', balansira žena između čuđenja i divljenja.

Unatoč autohtonom šarmu, Šveđanka nema namjeru ostati u Lijepoj Našoj na dulji rok. Doduše, kako je krenulo s ispitima, mogla bi zaglaviti na neodređeno. Ne može se zamisliti u zemlji u kojoj dva doktora rade na 50 pacijenata, u kojoj si sretan ako dobiješ plaću s xy mjeseci zakašnjenja ('u Švedskoj se plaće svima nepogrešivo isplaćuju 26. u mjesecu'), u kojoj se ljudi okreću za svima koji izgledaju malo drugačije, u kojoj tipovi lažu da su završili faks samo da ne bi ispalo da cura ima višu stručnu spremu ili, pssst, veću plaću, u kojoj ljudi još mogu misliti da se sida prenosi poljupcem, u kojoj spominjanje muških i ženskih spolovila služi kao vezivno tkivo komunikacije, u kojoj se fasade raspadaju, ali se uvijek može izgraditi novi shopping centar američkog tipa, u kojoj je utjecaj Crkve na obrazovanje nedopustiv i u kojoj grupa Idemo u Švedsku na Facebooku broji skoro 5500 članova.

Hanna je još u osnovnjaku naučila staviti gumicu na krastavac s ostatkom razreda. Sad još samo ostaje medicina.