Preživjeti, raditi ili poslovati u Hrvatskoj ovih je dana, poslužimo se riječima potpredsjednika Vlade Branka Grčića, zbilja maestralan posao! Ministri vuku maestralne poteze, a premijer daje maestralne izjave. U kategoriji prvaka hrvatske političke nesvjestice zablistali su predsjednik Vlade Zoran Milanović i ministar zdravlja Siniša Varga. O biserima predsjedničkih kandidata ovoga puta neću, a nije da ih nije bilo
Više od 80.000 radnika u Hrvatskoj radi za minimalnu mjesečnu plaću od 2.385 kuna ili prima i manje od toga. Čak i kad im pridodamo 'rast' plaća od 11,94 kune mjesečno, kojim se kao velikim uspjehom hvali ova Vlada, to je i dalje za skoro 1.300 kuna manje od iznosa koji je ministar zdravlja Siniša Varga uplatio kao kaznu jer je službenim automobilom putovao na vikend-skijanje u Italiju. Prosječna mjesečna neto plaća u Hrvatskoj iznosi 5.500 kuna ili samo 1.900 više od Varginog vozikanja na izlet na trošak države. Prosječnu plaću ili plaću nižu od prosječne u ovoj zemlji prima više od 60 posto zaposlenih. Nezaposlenih je više od 300.000, mladi čine 48 posto te nesretne populacije.
U privatnom sektoru odvija se prava drama - o čemu najbolje govori činjenica da je i najveći poslodavac Ivica Todorić najavio otkaze za 2.000 ljudi. Vodeće perjanice domaćeg gospodarstva, uključujući i velike banke, otkaze već dijele u dnevnom ritmu. Od menadžera iz realnog sektora čuje se samo kako će u 2015. biti još i gore. Ekonomist Željko Lovrinčević kaže kako 'privatni sektor ne investira jer ima negativna očekivanja, strani ulagači ne dolaze, a država je i sama odustala od investicijskih projekata zbog krpanja proračuna'. Upozorava da privatnom sektoru, koji i puni proračun, pada profitabilnost i još nije ni dotaknuo dno recesije. Znači, tek ćemo tresnuti glavom o pod.
Misli svatko da je njemu lako
Jesu li ove brojke i prognoze poznate ministru Vargi? Mislim da nisu, a ako i jesu, one njemu ne znače baš ništa. Njegova osobna politička drama svodi se na prisilno vraćanje spiskane javne love. Da se skandal sa 'službenim' skijanjem nije otkrio, Varga bi na osobnom računu imao 3.679 kuna više, a ne bismo vjerojatno doznali da se najnovijim luksuznim audijima, za koje su obećavali da će ih se odreći, vladari uredno vozikaju, a najviše u njima uživa maestralni Branko Grčić.
Eto, da se ti skandali nisu otkrili, radnici i njihovi poslodavci, a i radno sposobni bez mogućnosti da se zaposle imali bi jedan razlog manje za predblagansko živciranje što i dalje plaćaju razmetne političke sinove.
Da se taj skandal nije otkrio, bili bismo uskraćeni i za još jedan niz sumanutih premijerovih opravdanja loših poteza svojih ministara, a i saznanje kako je odlazak Radimira Čačića još za Milanovića teška trauma. Šef vlade misli kako ministri ne bi smjeli sami voziti ni privatne automobile da ne bi završili kao Čačić (?!). Nije mu lako, stalno ga muči i dilema koliko on sam ljudi treba voditi u pratnji kad vikendom ide na skijanje. Težak je život premijera Zorana Milanovića. Nikome nije lako, ali njemu je najteže. Kraj je 2014., pritisnule su ga mučne brige. Kako uopće može zaspati dok ga u sve dane njegovog zimskog života mori hoće li na snježne staze sa sobom morati povesti jednog, dva, tri ili pet sigurnjaka?
Što bi tek bilo da se mora zapitati ima li za skijanje, je li primjereno da vikende provodi na europskim skijalištima, je li to uopće i zaslužio budući da vlada jednom od najsiromašnijih država Europe i građani te države rade za njegovu plaću? Premijeru Zoranu Milanoviću zbilja nije lako.
Puknute cijevi političke kulture
Evo, gospođi Ljiljani Jerković iz Rajeva Sela, koja je u poplavi sve izgubila, a kojoj je ljetos pokazao suosjećanje tako što je rekao da zna kako joj je jer je i njemu pukla cijev u stanu, požalio se da mu se 'pod još nije osušio i da u stanu ima šute'. Iako ga je pozvala da posjeti njenu kuću, u kojoj ove zime spava na madracu jer još uvijek, kao i većina drugih stradalih u slavonskim poplavama, nije dobila obećani namještaj, Milanović je odbio na licu mjesta, na njen poziv, uvjeriti se kako izgleda dom onih koji bi bili sretni da im je pukla cijev u stanu. U tom ponovljenom susretu stradalnice i predsjednika Vlade zrcali se tako jasno osnovni koncept Milanovićeva shvaćanja potreba građana čijim zajedničkim dobrima upravlja.
Nije ovdje, kako mnogi vole reći, problem u Milanovićevu nedostatku komunikacijskih vještina, nego u potpunom nerazumijevanju uvjeta u kojima većina živi u Hrvatskoj. Riječ je o sirovoj narcisoidnosti političara koji je obećavao puno, a teško je zbog onog što nam je pokazao ne posumnjati je li ikad i namjeravao zajednici nešto i dati.
U više je navrata, otkako je stupio na dužnost, ministar Varga trebao podnijeti ostavku i da smo politički uljuđena zemlja, podnio bi je zbog odlaska na vikend-skijanje službenim automobilom. U najbogatijim državama Europe ministri padaju kad dječje pelene plate službenom kreditnom karticom i taj iznos vrate u proračun prije nego što javnost za to dozna.
U državama razvijene demokracije vlada pada kad ne daje rezultate, a opozicija ustrajava na traženju ostavke. Hrvatska je jedna od najsiromašnijih država Europe, u razvoju zaostala demokracija, opozicija, u pravilu, samo čeka da joj vlast sama dopadne šaka, a njezini ministri i vlasti ne padaju zbog nesposobnosti ili zloupotrebe položaja i nemoralnog ponašanja.
Ovdje samo građani padaju na uvijek iste fore. Zato dogodine jedite manje, režite tanje!
