Kad zamišljam raj na zemlji, onda je to mali, manje-više pusti otok s pinijama i šljunkovitim plažama usred tirkiznoplavog mora. Taj mi se raj ukazao neki dan, dok sam na brodiću iz Fažane plovila prema Velom Brijunu.

Očito je to isto pomislio i Josip Broz Tito kada je davne 1947. godine prvi put posjetio Brijune (koji su odmah zatim postali Brioni). Samo što je njemu, za razliku od mene, život u raju na zemlji odmah postao stvarnost. Nije dugo potrajalo i uskoro je predsjednik Jugoslavije uživao u rezidenciji na otočiću Vangi gdje je, za tridesetak godina koliko je uživao ovu privilegiju, uspijevao provesti čak i po četiri mjeseca godišnje. Ali nije se samo odmarao, to nikako! Odmore je naravno provodio radno, upravljajući i državom i partijom i vojskom te primajući uz to ogroman broj svjetskih državnika, filmskih i ostalih zvijezda koje su pronijele slavu Briona diljem svijeta.

O tome nas potanko obaviještava i izložba fotografija 'Tito na Brijunima' postavljena još 1984. u muzeju odmah blizu luke. Na gornjem katu u nizu prostorija prikazan je boravak Tita na Brijunima od njegove prve, fatalne posjete pa sve do posljednje u svibnju 1979. Na stotinama fotografija u boji sepije nižu se prizori iz službenog života predsjednika, ali i iz privatnog, kao što je čuvena berba mandarina, večere s glumicama, opuštanje uz strug ili lovačku pušku itd. Njima se dokumentira, bolje rečeno, veliča život i djelo 'najvećeg sina naših naroda i narodnosti' – kako se to tada govorilo. Ova 25 godina stara izložba samo je sićušan dio mozaika kulta ličnosti, koji su narodi i narodnosti s prostora Jugoslavije sustavno gradili i uzgajali.

Kao suprotnost glorifikaciji i mitologizaciji ove važne povijesne ličnosti, pojavila se knjiga koja pokušava dokazati da ova ličnost, ma koliko bila povijesno važna, nije i neosporna. Radi se o nedavno objavljenoj knjizi 'Tito - fenomen stoljeća' beogradskog novinara Pere Simića u izdanju Večernji edicije, koja se čita kao – krimić! I to zbog toga što ima izuzetno zanimljivu i zapletenu priču, nešto poput 'sve što ste oduvijek željeli saznati o Titu, ali se niste usudili pitati'. Naime, Simićeva knjiga bavi se otkrivanjem tajni i polutajni iz njegovog života, a pisac se pritom služi nizom citata iz drugih izvora. Objavljuje i fotokopije različitih dokumenata, neke po prvi put. Sve ovo ima za cilj raskrinkati Tita kao osobu, a time i njegove političke poteze i odluke.

Ukratko, prema Simiću, Tito je od početka svoje odluke da se bavi politikom bio ne samo vrhunski manipulator, nego lažljivac i cinkaroš – ambiciozna i okrutna ličnost, odgovorna za naređivanje ubojstava čitavog niza suradnika, pa čak i prijatelja, kao i za masovna smaknuća poput Bleiburga i za osnivanje Golog otoka. Kako su ovakve optužbe osnovane na citatima, naravno da je teško suditi o vrijednosti ove knjige bilo kome drugom osim stručnjaka, tj. povjesničara. Njena vjerodostojnost ovisi o vjerodostojnosti izvora, o čemu će vjerojatno stručnjaci reći svoje. A dok oni to ne obznane, čitatelju ju je nemoguće čitati drugačije osim baš kao kriminalistički roman.

U posjeti Brijunima bila sam s prijateljem, stranim dopisnikom zaduženim da izvještava iz naše zemlje. Nakon razgledavanja izložbe upitao me zašto o Titu nema referentne, dakle pouzdane biografije. Iako je o Titu napisano više od tisuću knjiga, to je dobro pitanje, na koje ima mnoštvo odgovora, ali niti jedan nije sasvim uvjerljiv: od toga da nije bilo vremena za takav poduhvat jer je bivšu Jugoslaviju zahvatio rat – do toga da je na tom prostoru, generalno gledajući, odnos prema prošlosti dosta kompliciran…

Ali možda je, trideset godina nakon njegove smrti, ipak došlo vrijeme za jednu ozbiljnu biografiju - insistitrao je on. Da, kao što je vrijeme da mitove i ideologiju zamijenimo činjenicama i podacima, pomislila sam. Stotinu smo puta čuli kako je na Balkanu 'previše povijesti'. Jest, ali samo u smislu povijesnih događaja, ali ne i povijesti kao znanosti.

U Fažani, dok smo još čekali brodić koji će nas odvesti na Veli Brijun, na rivu se iskrcao predsjednik Stipe Mesić s nekoliko tjelohranitelja. Nije izazvao ni najmanju pažnju onih tridesetak turista i domaćih ljudi i uskoro nam je iščeznuo iz vida. Strani dopisnik bio je oduševljen njegovom ležernošću. Vremena su se, očito, promijenila, ali ostaje činjenica da je odnos prema prošlosti na nivou mitova i krimića. Povijesne ličnosti zaslužuju ozbiljan pristup, to dugujemo njima, ali i samima sebi.