Dva puta u samo tjedan dana Milanović se ispričavao hrvatskoj javnosti. Prvi puta kada je obilazio poplavljene, pa je rekao da se ispričava zato što se javnost truje njihovim unutarstranačkim natezanjem; zvučalo je to posve prikladno, kao da razumije da je sve to skupa ispalo pogrešno. Ali kada je u noći poslije maratonske sjednice Glavnog odbora SDP-a, onako nervozan i vidljivo uzdrman, ponovno ponudio samo ispriku, više to nije imalo smisla.

Zoran Milanović se više uopće ne treba ispričavati.

Može se još samo maknuti u stranu.

To čak prestaje biti pitanje unutarstranačke kombinatorike, zbrajanja koliko tko ima glasova i kakvi su još manevri mogući. Naravno da se Zoran Milanović i dalje može održavati na čelu SDP-a i da može komandirati ovom Vladom. Još može priključiti taj leš na aparate. Ali svejedno je to leš.

Ovo postaje pitanje dostojanstva političara.

Zoran Milanović je ušao u ovu subotu uvjeren da još uvijek vlada situacijom. Sva prebrojavanja su pokazivala da će uspjeti, znalo se da će prolinićevci galamiti, da će biti izgovoreno mnogo toga, ali ovo što je provalilo iz svih tih inače uštogljenih SDP-ovih političara moralo je iznenaditi, moralo je šokirati i Milanovića samog. Do sada su to pisali i govorili komentatori po medijima, jasno, spadala iz Špičkovine i Vukovine, a onda su mu njegovi govorili da su to izmišljotine i podmetanja. A sada je čuo 'od svojih' da su mu ministri nesposobni, zeleni, ili da je on osobno podigao zid između sebe i ostalih esdepeovaca, između sebe i građana. Nisu to više bili nekakvi neimenovani izvori. Sada su to bili esdepeovci od krvi i mesa. S imenom i prezimenom.

Njegov najuži tim izračunao je će uspjeti izbaciti Slavka Linića, da mu to neće naškoditi, ni njemu ni stranci. Posve su zanemarili da su u međuvremenu oslabili sa svih strana, da im članstvo već mori osjećaj da će izgubiti naredne izbore, da je mnogima jasno da neće biti ni na kakvim izbornim listama, a i da će malo odabranih drugi puta ući u Sabor. Da je stranka zbog bezbroj loših poteza, zbog urušenih vrijednosnih kriterija i svakovrsnih lutanja posve iscrpljena, da ne može izdržati još jedan agresivan Milanovićev manevar bez pucanja po šavovima. Slavko Linić, doajen ispreplitanja politike i prijateljskog poduzetništva, kum šegonizma, u uvjetima truljenja SDP-a i sveopće unutaresdepeovske nervoze ponudio je nesigurnim esdepeovcima pregršt argumenata, municije protiv Milanovića.

Kao kad se bračni par godinama pravi da je sve u redu, a zapravo jedan partner oprašta i prašta i pokušava strpljivo razumijevati, a onda u jednom danu sve otiđe k vragu, sve eksplodira - uvrede, spočitavanja i predbacivanja. Zoran Milanović je izgledao zgranuto, baš kao partner kojem onaj drugi partner nije na vrijeme krenuo objašnjavati što sve tu ne valja.

Ali zašto mi niste ranije rekli da tu nešto ne valja?, mogao je Zoran Milanović pitati okupljene. Naravno, samo teoretski, jer ako se njega pita, sve je do sada bilo u redu i bit će u redu, ali je također činjenica da mu ljudi iz stranke nisu govorili jasno i glasno i na vrijeme. I da su okretali leđa kada je netko probao govoriti. Da su šutke isključivali, kao što su isključili Aleksandru Kolarić.

'Podigli ste zid između vas i nas, podigli ste zid između vas i građana!', kazala je Milanoviću Kristina Ćurčija iz Dubrovačko-neretvanske županije ove subote. Zašto nije Kristina Ćurčija to rekla prije dvije godine, kada se još stranka stigla transformirati i spasiti ovaj mandat Vlade? Vjerojatno bi tada Kristina Ćurčija zvučala kao bijela vrana, a Obersneli, Bernardići itd. možda bi odšutjeli.

Zoran Milanović morao je ozbiljno razmisliti o ostavci već nakon izbora za EU parlament, kada je dobio nedvosmislenu poruku glasača SDP-a da im se sviđa ono esdepeovsko što utjelovljuje Tonino Picula.

Bilo je to nevjerojatno jednostavno istraživanje javnog mnijenja, SDP-ovih birača, a oni su pronašli put da kažu kako bi voljeli takav umjereni, promišljeni, pristojni SDP.

Reklo bi se da su birači SDP-a isto tako pristojno signalizirali Milanoviću da ga više ne žele. Da bi oni željeli SDP a la Tonino Picula.

Ali ako već nije tada reagirao, Zoran Milanović je morao sada, nakon ovakvog suočavanja s unutarstranačkim vrenjem. Nakon eksplozije 'istine' koju su mu sasuli u lice oni koji su
godinama šutljivo kimali glavom. Nakon suočavanja s činjenicom da toliko mnogo članova Glavnog odbora SDP-a smatra da loše vodi stranku, nakon suočavanja s činjenicom da su mnogi SDP-ovi ministri iskoristili ovu situaciju za osobne manevre, jedni da bi se ušlepali u sada prestižan tor protumilanovićevaca i prikrili svoje loše rezultate, a drugi da bi mu se primilili, pa nitko neće ni pitati za njihove rezultate. Završilo je vrijeme u kojem su se šaputale neslužbene informacije o njegovim pogreškama. Sada postaje prestižno svrstavati se protiv njega, imenom i prezimenom.

Milanović je postao generator bijesa i kaosa. U SDP-u, i Vladi. A to je točka u kojoj on više ni ne može dokazivati da može nešto promijeniti ili popraviti.

Gotovo zastrašujuće zvuče najave da je nužnost nova rekonstrukcija Vlade. Zašto novo maltretiranje?

Ostavka je prilika za dostojanstveno povlačenje. I oslobađanje stranke. Uvijek se može tješiti da je u konačnici pobijedio Linića, doduše jedva s tri glasa razlike – ali on mora razumjeti da mu je to bila zadnja ikakva pobjeda.

Da nam je znati je li doista, barem na trenutak, jutro poslije mrcvarenja na Glavnom odboru SDP-a propitivao sebe je li vrijeme da se makne. Možda i jest. Ali onda je zazvonio telefon. Saucha? Ili Maras? Ili Jovanović? Pa su stali klicati... 'Nema predaje!'