Novo vodstvo Italije moglo bi, prema mnogima, svojim potezima, naime, odlučivati o bliskoj budućnosti čitave eurozone, točnije, trebalo bi pokazati je li istinita tvrdnja da je najgore od krize prošlo ili pak tek slijedi.

Talijansko gospodarstvo trenutno bilježi golemi vanjski dug u iznosu od skoro 130 posto nacionalnog BDP-a, u posljednjoj dekadi ekonomski rast je više-manje bio oko nule, a ionako izmučena domaća ekonomija bila je posljednjih godinu dana izložena žestokim mjerama štednje pod palicom Marija Montija.

Četiri pretendenta

Na političkoj sceni ističu zasad se četiri bitne političke grupacije koje bi između sebe mogle podijeliti zastupnička mjesta u senatu i parlamentu. Prema posljednjim anketama, u tijesnom vodstvu je lijeva koalicija koju prevodi Pier Luigi Bersani, nekadašnji Prodijev ministar.

Koalicija je to koja je sve osim homogena, okupljajući šaroliki skup pojedinaca, od ultraljevičara do katolika, a upitno je hoće li osvojiti većinu u senatu za koji su važniji glasovi po pojedinim regijama. S obzirom na oko trideset posto udjela u glasovima, koliko joj daju ankete, lijeva koalicija s Demokratskom strankom na čelu bit će primorana na daljnje suradnje u osvajanju vlasti.

Veliki dio zabrinutih europskih promatrača najradije bi na čelu Italije vidio duo Bersani-Monti. No Monti koji prevodi centrističku koaliciju je tek četvrti po anketama, što se može donekle objasniti kako njegovim neiskustvom u političkim kampanjama, tako i 'neatraktivnošću' mjera štednje kao glavnog slogana.

Bersani podržava započete reforme i mjere štednje u Montijevo doba, no u njih bi rado uključio i socijalnu komponentu. U praksi bi to pak moglo značiti veoma složenu kohabitaciju.

Dok duo Bersani-Monti obilježava relativna trezvenost u nastupima, kod ostalih dvojice predstavnika nailazi se na baroknu neumjerenost. Povratnik Silvio Berlusconi je od početka kampanje zabilježio veliki skok u popularnosti zahvaljujući agresivnoj medijskoj kampanji, svekolikim optužbama protiv Unije, eura i Angele Merkel kao i preuzetnim obećanjima o snižavanjima poreza te se o njegovom zauzimanju moći više ne govori kao o 'nemogućem scenariju', već više kao o 'malo vjerojatnom'.

Najveće iznenađenje izbora jest pokret Pet zvjezdica bivšeg komičara Beppea Grilla u kojem se uglavnom grmi protiv svih vladajućih političkih elita, no sa 16 posto, koliko mu daju ankete, mogao bi itekako utjecati na formiranje buduće vlade.

Uobičajena lista prigovora

Lista prigovora koju, primjerice, The Economist, a i niz drugih liberalnih medija upućuje Italiji tako neodoljivo podsjeća na onu koja se redovito sastavljala, a i dalje se sastavlja prilikom procjene hrvatske ekonomije: previše zaštićenih ekonomskih interesa, prejaka regulacija i administracija (lokalna, županijska) koja samo duplicira, a ne zamjenjuje direktive središnje vlade, bujajuća korupcija, visoka cijena rada, visoka stopa nezaposlenosti, neefikasni sudski sustav (primjerice, građanska parnica u Italiji traje prosječno 1.200 dana, a u susjednoj Francuskoj 331)…

No istaknulo se kako su talijanske banke u znatno boljoj situaciji nego one u Portugalu, Španjolskoj i Grčkoj te im nije trebala dokapitalizacija, kako kompanije (mahom sa sjevera zemlje) i dalje izvoze, unatoč konkurenciji iz Kine, kako je proračunski deficit relativno malen, a privatna štednja stabilna.

Uz već uobičajene žalopojke stranih dopisnika nad talijanskom situacijom i uz panična upozorenja o mogućem povratku Silvija Berlusconija kojeg mnogi vide kao opasnost za stabilnost čitave eurozone, ponudilo se i još pokoje neobvezujuće objašnjenje i strategija. MMF tako previđa Italiji rast BDP-a od čak 5,7 posto u idućih pet godina ako se zajednički provedu reforme na tržištu rada, javnim sektoru, pravnom i energetskom sustavu. A rast bi mogao biti još veći ako bi se u paket reformi ubacila i fiskalna politika. Svi bi ti faktori imali za cilj ojačati konkurentnost, no samo letimični pogled na druge slučajeve u Europi jasno govori da rješenje ekonomske krize ili makar njena stabilizacija nikad nije tako jednostavna i jednostrana.