Kurdi su bliskoistočna etnička skupina koja nastanjuje područje što se po njima naziva Kurdistan, a koje se proteže kroz čak četiri zemlje. Žive u Iraku, Siriji, Iranu i Turskoj, no kada su se u prošlom stoljeću osnivale nacionalne države, oni se, unatoč brojnosti, nisu snašli i uspjeli izgraditi svoju državu.

Najvjerojatnije potječu od Perzijanaca, a tragovi njihovog postojanja stariji su od 4000 godina. Do prije stotinjak godina Kurdi su bili nomadska i ratnička plemena koja su Arapi djelomično pokorili tek u 8. stoljeću. Nakon provale Mongola u 13. stoljeću dolaze pod njihovu vlast, a od 15. stoljeća područja koja nastanjuju bila su u sastavu Otomanskog Carstva. Kratkotrajnu državu ostvarili su u srednjem vijeku pod vodstvom Saladina koji je protjerao križare i osvojio Jeruzalem, dijelove Egipta i Siriju. Nakon Saladinove smrti moćna država se raspada u borbi za vlašću njegovog brata, sinova i nećaka te njihova područja zauzima sve moćnije Otomansko Carstvo. Kurdi, unatoč divljenju moćnom vladaru, zamjeraju Saladinu to što je djelovao iz pozicije islama, a ne osnivanja kurdske države.

Šansu za obnovom države, ali u znatno manjem opsegu, dao im je nakon Prvog svjetskog rata američki predsjednik Woodrow Wilson jer je Mirovnim sporazumom iz Sevresa predviđeno da se podijeli umiruće Otomansko Carstvo, čime bi, pored Iraka, Kuvajta i Sirije, nastao i Kurdistan. No u britansko-francuskim zakulisnim igrama s novim turskim čelnikom Kemalom Ataturkom Kurdi su ostali bez podrške te razbacani na području četiriju država.

Jedan od glavnih uzroka kurdske nesamostalnosti leži u njihovoj nesreći što žive u područjima bogatima naftom, bakrom, željezom, ugljenom i kromom, osobito u području oko iračkog Kirkuka, kojeg irački Kurdi smatraju svojom prijestolnicom. Crnog zlata ima i u područjima s kurdskom većinom u Silvanu i Batmanu u Turskoj te u sirijskom Rumeglanu.

Dodatni uteg Kurdima je njihova vjerska šarolikost, pa su oni, pored dominantnih muslimana sunita, i šijiti, ali i kršćani, dok jedna skupina prakticira zoroastrizam koji naučava dualizam, odnosno borbu između dobra i zla, čiji je definitivan oblik dao vjerski reformator Zaratustra.

Također, dio Kurda pripada Jazidima koji vjeruju u jednog boga kao stvaratelja svijeta na koji je poslao sedam uzvišenih bića ili anđela da ga čuvaju, a njihov vođa je Malak Taus. Njega su muslimani često poistovjećivali sa sotonom, zbog čega su Jazidi progonjeni od svog postanka, posebice u doba Osmanskog Carstva, kada su prisilno preobraćivani na hanafijsku školu sunitskog islama.

Iako većinom muslimani, religija kod Kurda nema ulogu katalizatora i čimbenika jačanja identiteta. Oni se, naime, prije svega osjećaju Kurdima, a islamski identitet nije im naročito razvijen. Tome doprinosi i najsnažnija kurdska politička stranka, Radnička stranka Kurdistana, koja je, budući da je zasnovana na marksističko-lenjinističkoj ideologiji, oduvijek bila sekularni pokret.

Naslijeđe Kurda muslimana znatno se razlikuje od baštine ostalih islamskih naroda, a ponajviše se to vidi po položaju žena u društvu. Primjerice, prilikom svetkovina ženama je dozvoljeno plesati s muškarcima, a također su rame uz rame s muškarcima kada su u pitanju borba i nošenje oružja, što se svakodnevno može vidjeti u sukobima kurdskih pešmergi s radikalima iz tzv. Islamske države. Pored toga, Kurdi ne slijede slijepo Muhamedov nauk pa su kod žena učestale tetovaže, unatoč tome što sunitski islam ne dozvoljava trajne crteže po tijelu.

Trajna borba za državom nije ih dovoljno naučila tome da s oprezom valja ulaziti u savezništva jer su Kurdi unazad trideset godina dvaput teško izigrani u geostrateškim preslagivanjima i podjelama ratnog plijena. Pretposljednji put opekli su se za vrijeme Prvog zaljevskog rata, kada ih je George Bush stariji poticao na ustanak protiv Sadama Huseina, obećavši im državu, a drugi put su izigrani ovih dana, kada je administracija novog američkog predsjednika Donalda Trumpa najavila da će ozbiljno promijeniti strategiju borbe protiv ISIL-a, što bi moglo podrazumijevati smanjenje ili potpun prekid podrške umjerenoj oporbi te korištenje sirijskih Kurda u borbi protiv islamskih radikala.

Sjedinjene Države bi se, naime, trebale usredotočiti na borbu protiv tzv. Islamske države na način da ne rasipaju resurse na građanski rat u Siriji, a slijedom toga je Trump sa svojim turskim kolegom Recepom Tayyipom Erdoğanom dogovorio stvaranje sigurnosne zone u Siriji. Pritom je Erdogan pozvao američkog predsjednika da prekine podršku snagama samoobrane sirijskih Kurda, koje Ankara smatra terorističkom organizacijom povezanom s Radničkom strankom Kurdistana.

Takva inicijativa privlačna je Trumpovoj administraciji jer otvara vrata suradnji s Kremljom, čije je zrakoplovstvo nakon prošloljetnog zaokreta u odnosima na relaciji Moskva - Ankara pomoglo turskoj vojsci tijekom operacija u Siriji. No dok god je Erdoğan na vlasti, za Kurde nema mjesta iako su oni jedina relevantna sila koja vojno može završiti rat protiv islamskih radikala u Siriji i Iraku, mišljenja je Zlatko Dizdarević, bivši veleposlanik Bosne i Hercegovine u Zagrebu i Jordanu s akreditacijom u Siriji, Iraku i Libanonu.

Teško je ukratko sažeti svu povijest kurdske žudnje za državom, a kako danas stvari stoje, teško je da će oni uspjeti ostvariti svoj cilj. Štoviše, njihove šanse za državom ili barem jakom autonomijom gotovo su nikakve, kazao je Dizdarević za tportal, dodajući kako su, uz sunarodnjake u Iraku, Kurdi u Siriji vojno i politički legitimirani i kao takvi su kost u Erdoğanovu grlu.

Turski ih je predsjednik u svojoj fantaziji čvrsto naumio eliminirati, što je nemoguće jer je to narod koji broji 40 milijuna pripadnika. Za njega su to teroristi koje želi likvidirati u Turskoj, u kojoj ih je 15 milijuna, ali i u susjednim državama, osobito Siriji, u kojoj bi se Kurdi na sjeveru zemlje mogli povezati u autonomnu enklavu južno od granice s Turskom. Takva operacija u početku je mirisala na Erdoğanovu pobjedu, sve dok nisu aktivirani ruski interesi u Alepu i američki u iračkom Mosulu, pojasnio je Dizdarević, dodajući kako je turski čelnik vođen svojim političkim zabludama počinio dvije velike greške, uostalom kao i Kurdi nekoliko puta u povijesti - slijepo vjerujući saveznicima koji su im obećali državu.