Hrvatska ima sve predispozicije da postane europski Tibet, gdje ekipa dolazi lupati u gong i poraditi na nematerijalnom aspektu sebe. Država nam ionako nema bogznašto drugo ponuditi, a set vještina koje stranci kod nas besplatno pokupe, vrlo je iskoristiv u manje duhovnim, a više poduzetnim sredinama. Tko zna, možda bi se mogle povući pare iz kojeg EU fonda za izgradnju duhovne infrastrukture, a ekonomska neaktivnost zagarantirati Ustavom. Ionako smo zemlja rekordne recesije, a recesija znači povlačenje, što je prilično kontemplativna kategorija. U tom smislu priča Antonie Novak, 24-godišnje hrvatske emigrantkinje iz Los Angelesa, neka nam posluži kao orijentir.

'Dolazila sam u Hrvatsku od malena, preko ljeta, no sasvim je drukčije kada ovdje živiš. Opušteni ste, što je i dobro i loše. Ljudi su prilično obeshrabrujući. Ako te ništa toliko ne dira, onda ni ne ulaziš ni u kakve rizike. Mladi ljudi završe faks, ali ne postoji nikakva moralna podrška da se pozabave kojekakvim idejama i pokušaju ih realizirati', uvodi me Antonia u svoja zapažanja o zemlji iz koje potječu njezini roditelji. Završila je političke znanosti i zaposlila se u Zagrebu u firmi Mediavision koja se mahom bavi organiziranjem konferencija. Nakon godinu i pol dana Zagreb joj je postao premali.

Tibetanski potencijal Hrvatske očit je već u prvom koraku. Antonia je naučila da je u Zagrebu moguće biti prijatelj s kolegama. Ne postoji kompetitivnost, ne postoji prevelika ambicija i većina populacije se vodi principom 'radi malo, a igraj se puno'. Zaključujem da je ulazak u rizik zapravo ulazak u svijet budističkog privida, gdje su stvari slučajne i nasumične, što se nikako ne uklapa u koncept Hrvatske kao europskog resorta za postizanje nirvane. No prepustimo Antoniji riječ:

'Ovdje društvo ne potiče poduzetničke pokušaje. Bila sam iznenađena time što je ljudima važnije vidjeti te kako propadaš, nego kako uspijevaš. Imate Zagrepčane protiv Dalmatinaca, zaposlene u javnom sektoru protiv zaposlenih u privatnom sektoru. Svi hoće brzu lovu. I svi su opterećeni prošlošću', primjećuje kratkoročna povratnica. Misli da je vrijeme da napokon egzorciramo duhove prošlosti, nitko ih nema pravo stavljati na leđa novih generacija.

Nakrcala je cura gomilu hvalevrijednih spoznaja o ljudskoj vrsti i njenoj sociopsihološkoj dinamici na našem teritoriju. Jedna od njih otkriva da hrvatska populacija ima sklonost ograničavati se međusobno. Ono što ne očekujemo od sebe, branimo i drugima da postignu. Ljudi su ovdje opterećeniji detaljima tuđih života, nego vlastitih, zaključuje Antonia i priznaje da joj od Amerike najviše nedostaje glasno maštanje i snatrenje o idejama: 'Iz tih budalastih razgovora nastaju sve velike stvari. U Hrvatskoj sam u situaciji da tako mogu eventualno razgovarati s nekoliko ljudi koji imaju pedesetak godina. Zato mi je Zagreb premalen. U SAD-u takve razgovore mogu voditi sa svojim vršnjacima.'

Domaća mladež, očigledno, nema afiniteta za velike želje i ne ubija se velikim ambicijama. Buda bi se na to blaženo nasmiješio i kimnuo glavom. Antonia dodaje da je kod nas srela i ljude koji su autentično svoji. Odlično. Srela je ljude koji su borci, baš kao i njezini roditelji. Super. No takvi obično završe u emigraciji, zaključuje, i nastavlja: 'Naučila sam ovdje biti izravnija i iskrenija oko toga što želim. Odnijet ću to nazad sa sobom u SAD. Te su osobine tamo na cijeni.'

Naučila je američka Hrvatica i da blago kršenje pravila pruža osjećaj oslobođenja. Nepostojeći pristup stvarnosti u politički korektnoj Americi, na Balkanu je doveden do vrhunca. I opet, gospodarski prosperitet i unutarnja sloboda obrnuto su proporcionalni; duhovni, kakvi jesmo, ne trebamo ni birati. Ništa čudno onda što je hrvatska emigracija sve frustriranija situacijom u svojoj pradomovini: 'Moji roditelji su frustriraniji Hrvatskom nego ikada prije. Stvari nakon svega ne postaju ništa bolje. Toliko je ljudi iz starog sustava sada u novom sustavu, a sa sobom su prenijeli komunističko naslijeđe. Društvo je ovdje na to naviklo, ne buni se. Hrvati u emigraciji bijesni su zbog toga. Žive u boljem sustavu i jasno vide razliku.'

Antonia nam je objasnila izvandomovinsku samosvijest: 'Emigranti ne trpe nikakve loše posljedice života u Hrvatskoj. Imaju posla samo s dobrim stvarima poput onih da dignu čašicu rakije na ovu ili onu obljetnicu i puštaju si pjesme Mate Bulića.'

Zagledala se i u našu sutrašnjicu: 'Prije nego što postane bolje, bit će još gore. Ljudi će ovdje prije ili kasnije morati postati dosjetljivi na neki nov način. Javni sektor ovdje je daleko prevelik i neodrživ. I problem je što je toliko ljudi ovisno o njemu. Nakon svega bit ćete prisiljeni razmišljati nezavisno i poduzetnički. Mislim da je to neka hrvatska budućnost. Ili, barem se tome nadam.'

Zagreb je definitivno omogućio curi više stanje svijesti i samosvijesti, samo što, eto, na tome može kapitalizirati eventualno negdje drugdje. Zato kaže da joj je dolazak u Hrvatsku najbolja odluka u životu. Srela je kod nas predivne ljude, ali, nema dileme, veliku lovu mlatit će tek u svojoj prekooceanskoj domovini.

Ni mi ne smijemo gubiti vrijeme. Predlažem odmah utemeljenje državnog instituta za opuštenost, iskrenost, srdačnost, otvorenost, duboka prijateljstva i tople ljudske vrijednosti.