'Svaki čovjek koji je mlađi od 30 godina i nije liberal nema srca; svaki čovjek koji je stariji od 30 godina i nije konzervativac nema mozga', jedna je od poznatih izjava slavnog britanskog premijera Winstona Churchilla, a u svojem tekstu o političkim uvjerenjima mladih Britanaca citira je The Economist. Ovaj časopis konstatira da za današnje 18-godišnjake teme poput socijalne pomoći ili pristupa zdravstvenom sustavu nisu toliko važne kao, primjerice, bračna jednakost ili ravnopravnost spolova, a kao najvažniju dužnost države vide zaštitu prava pojedinaca.

Za mlade Britance najvažnije je da se ljudi mogu izraziti time što konzumiraju i kako biraju živjeti - većina mladih ne smatra se dijelom nijedne organizirane religije, ne glorificira vojsku, a i mnogo su manje šanse u odnosu na prethodne generacije da će se pridružiti nekoj stranci ili sindikatu. Sve to pokazuju statistike koje obrađuje istraživanje British Social Attitudes (BSA), čiji podaci govore o tome da su mladi tolerantniji i za kulturalne razlike, opušteniji kada je riječ o konzumiranju droga i uživanju u seksu, a netradicionalne obitelji kod njih ne izazivaju moralnu paniku. BSA je usporedila podatke iz protekla tri desetljeća, a oni između ostaloga pokazuju daleko veću toleranciju prema homoseksualnosti kod mlađih generacija.

Zanimljivo je vidjeti i koliki je generacijski jaz kada je riječ o britanskoj socijalnoj državi: više od dvije trećine onih rođenih prije 1939. smatraju britansku socijalnu državu 'najponosnijim postignućem', a isto mišljenje među onima rođenim nakon 1979. dijeli manje od trećine. Mladi Britanci imaju manje-više takva politička uvjerenja da bi ih se u SAD-u nazivalo libertarijancima: društvena sloboda, niski porezi, ograničena državna pomoć i osobna odgovornost čine njihova temeljna uvjerenja.

Stručnjaci ovu promjenu u stavovima objašnjavaju novim povijesnim kontekstom – nova generacija Britanaca odrasla je u doba relativno niske nezaposlenosti i to nakon što je prošao kolektivizam potaknut borbom u Drugom svjetskom ratu. Oni su također generacija koja ne poznaje Veliku Britaniju kakva je bila prije dolaska Margaret Thatcher na vlast. S druge strane, aktualna krizna situacija također objašnjava zašto postoji nova generacija zadrtih individualaca, jer se širi stav da je svatko osobno kriv za vlastite neuspjehe, a da oni nemaju veze sa širim društvenim kontekstom. Mladi Britanci su također iznimno natjecateljski raspoloženi.

Tradicionalne britanske političke stranke, konzervativci i laburisti, imaju sve manje podrške, no mladi se počinju oduševljavati filozofijom Ayn Rand. Jedini političar kojeg mladi Britanci prepoznaju kao svojeg jest londonski gradonačelnik Boris Johnson, 'kaotični, osebujni političar', kako ga opisuje The Economist. Johnson 'spaja društveni i ekonomski liberalizam' te se može nadati da će na izborima 2020. biti glavni kandidat za premijera s obzirom na podršku današnjih 18-godišnjaka.