Oko sat vremena vožnje od drugog najvećeg sicilijanskog grada Catanije smjestio se nekadašnji dom američkih vojnika i njihovih obitelji. Naselje dvojnih kuća živih boja danas je najveći prihvatni centar za izbjeglice u Europi. U podnožju istoimenog pitoresknog gradića Minea trenutno boravi 2720 izbjeglica koje čekaju azil. Kamp je okružen žicom, a prvo što nas je dočekalo su vojnici s automatskim puškama.

U kampu je najviše Nigerijaca, potom Senegalaca, Gambijaca, izbjeglica iz Malija i Obale Bjelokosti. Svima njima zajednička je jedna stvar: bježe od bijede, siromaštva, nesigurnosti i političkih sukoba. Uz to, svima je polazišna točka za prelazak Mediterana - Libija.

Ova nakon pada Gadafija duboko podijeljena sjevernoafrička zemlja, postala je eldorado za brojne 'poduzetnike' koji za nekoliko stotina dolara izbjeglice u gumenim čamcima prebacuju prema toliko željenoj Europi.

No oni iz subsaharske Afrike da bi došli do obala Libije, prolaze pravu kalvariju. 'Prvo sam došao u Mali, nisam imao za nastavak puta pa sam tražio posao, potom Niger pa Libija. Za svaku etapu puta tražio sam posao, izrabljivali su nas. Bilo je jako opasno. Bio sam sa starijim bratom, on se u Libiji razbolio i umro, htio sam ostati s njim da umremo zajedno', prepričava nam mladi tražitelj azila koji je u Europu došao kako bi ispunio svoj dječački san.

Naime, on je kapetan nogometne ekipe u kampu Mineo, a Italija je jedna od pet europskih zemalja u kojima bi želio ostati. 'Koje su druge?' pitamo ga. 'Želio sam doći u jednu od pet najjačih zemalja europskog nogometa', kaže i dodaje da bi volio igrati za Juventus ako ostane u Italiji.

Tu razgovor završava jer smo ga izvukli iz škole u kojoj stanovnici kampa uče talijanski. Vrijeme je za trening pa se na prašnom nogometnom terenu okupljaju njegovi suigrači.

Učenje talijanskog jedna je od aktivnosti, uz vježbanje, sport, fitnes i ples, koje se nude izbjeglicama u kampu. U klupama su mahom mlađu muškarci kojih je 90 posto u kampu. Od 300-tinjak žena, u klupama smo zatekli tek dvije. Jedna od njih je mlada Etiopljanka koja je na putu prema Italiji gotovo izgubila život. U Libiji je zapela na gotovo godinu dana i teško se razboljela. U talijanskoj bolnici su je spasili.

U kampu susrećemo i dvije žene iz Sirije. U Mineu je tek sedmero izbjeglica iz te ratom pogođene zemlje. I oni su s djecom i širom obitelji iz Libije stigli u Italiju, no iz drugog pokušaja. Kada su ih prvi put potrpali u čamac, valovi su ih u blizini libijske obale prevrnuli. U drugom pokušaju četiri dana putovali su prema Siciliji dok ih nisu spasili i odveli u Cataniju, prisjetila se Ivana iz Damaska. To za Siriju neobično ime dobila je po kćeri očeva poslovnog partnera iz Njemačke.

Njezina 11-godišnja kći Aja poput svih malih stanovnika kampa, u školu odlazi u obližnji gradić Mineo s domaćom djecom. Na Siciliji su tek dva mjeseca, talijanski gotovo uopće ne zna, no zna da ima puno prijatelja i želi biti liječnica.

Do dobivanja azila, nju i njezinu obitelj čeka dugi put. U prosjeku proces traje dvije godine. Za to vrijeme tražitelji azila smješteni su u kampu. Iz njega mogu slobodno izlaziti od osam ujutro do osam navečer. Ako se ne vrate tri dana, gube pravo na smještaj. Iako žive u obiteljskim kućama, kuhanje im je zabranjeno – hrane se u kantini. Po kampu su razmješteni po religijskom i etničkom ključu kako bi se međusobni sukobi sveli na najmanju moguću mjeru, iako i toga ima.

Oni koji nađu posao, gube pravo na smještaj, stoga rade na crno po okolnim plantažama. Dnevno dobivaju 2,5 eura za džeparac, a kamp državu po osobi košta oko 30 eura na dan.

Ništa bez mafije

Iako Italija šutke podnosi teret migrantske krize, ne buneći se previše u Bruxellesu protiv onih zemalja koje ne žele prihvatiti barem dio izbjeglica, činjenica je da se na biznisu oko migranata vrte milijarde eura. Svoju krišku te torte dobila je i talijanska mafija, točnije njezina rimska podružnica.

Sve poslove u prihvatnim kampovima, pa tako i u ovomu Mineu, odrađuju privatne tvrtke, od prehrane, odvoza smeća, čišćenja… Da je bilo problema na javnim natječajima za te unosne poslove, priznaje nam i samo vodstvo kampa. Ti 'problemi' imaju i svoj sudski epilog; krajem prošle godine skupina od petero osoba, uključujući i rimskog gradskog vijećnika Daniela Ozzima, osuđeno je na zatvorske kazne zbog korupcije povezane s javnim natječajima za CARA Mineo.

Taj proces jedan je dio u mozaiku zvanom 'Mafia Capitale'. U sklopu tog mega procesa 46 osoba je osuđeno za organiziranje 'reketa' kojime su nadzirali ključne gradske službe, poput prikupljanja otpada, održavanja parkova i centara za izbjeglice, podmićivanjem i zastrašivanjem političara, gradskih službenika i poslovnih ljudi.

Salvatore Buzzi koji je osuđen na 19 godina zatvora, a koji je vodi tvrtke koje su brinule za prehranu migranata i tečajeve talijanskog jezika, svojedobno je kazao: 'Znate li koliko zarađujemo na migrantima? Droga je manje profitabilna!'