'Premda se hrvatskoj javnosti preko nekih medija sugerira da su ožujski prosvjedi u Hrvatskoj izvorna novost, raspoloživi analitički uvidi pokazuju da nije tako', izjavio je, dodavši da mnoge analize stajališta hrvatskih građana o društvenim ustanovama, napose političkim i državnim, pokazuju da je više od jednog desetljeća na djelu postupan gubitak povjerenja u te ustanove. Smatra da se nakon Domovinskog rata učvrstilo dvojno društvo - s političkim sektorom i njegovim klijentima 'gore' te ostatkom društva 'dolje'.

Prosvjedi se ne mogu smatrati neočekivanima jer su zapravo otisci nagomilana nepovjerenja, kaže Rogić, objašnjavajući da su im prethodili različiti sektorski prosvjedi.

Po njegovim riječima, u tim prosvjedima važniju ulogu odigrale su četiri skupine: fajsbukovci, subkulturna skupina koja se iskazala na sportskim terenima i karakterizira je teatralizacija sukoba, što potvrđuje 'šoranje' s policijom te paljenje zastava i slika političara, zatim revolucionari željni 'direktne akcije'.

'Uočava se da su se toj skupini pokušali približiti i neki saborski zastupnici, koji teško izlaze na kraj u okvirima demokratskog bontona sa svojom 'revolucionarnom', da ne kažem komesarskom naravi', rekao je.

Što se tiče skupine fejbukovaca, Rogić smatra da je njen model izvedbe nastao izravnom imitacijom prosvjedničkog ponašanja u sjevernoafričkim državama i pritom je zanemariva činjenica da u Hrvatskoj nema političke diktature.

Četvrtoj skupini prosvjednika pripadaju hrvatski branitelji, čije je nepovjerenje posebno osnažila praksa Međunarodnog suda u Haagu, kao i praksa hrvatskih pravosudnih ustanova. Opisanim skupinama treba dodati, kako napominje, i petu - različite prigodne skupine stvarnih i samozvanih žrtava tranzicije.

'Iako od kraja devedesetih teče proces preinake hrvatske države po pravilima neoliberalnog modela, predmet otpora prosvjednika nisu, međutim, ni velike korporacije, ni banke, ni medijski monopolisti, kao ni pojedine kolonijalne mreže skrivene u sektoru civilnog društva', napominje Rogić.

Procjenjuje da prosvjedi mogu biti jedan od poticaja prema trima osnovnim modelima u budućnosti - preinaci neoliberalnog modela, demagoškom upravljanju bijedom s obnovom jugosfere te potrazi za nadmašivanjem neoliberalnog modela.

Smatra da nije isključeno da se prosvjedi na određenim europskim adresama protumače kao korisni dokazi nepripravnosti Hrvatske na članstvo u EU i pokušaja premještanja Hrvatske u jugosferu, kako je to skicirano početkom ovog stoljeća. U tom slučaju i sada manjkave mogućnosti hrvatskog društva da upravlja razvojem odozdo bile bi zapriječene, a optimizacija nacionalnih ciljeva podredila bi se ciljevima jugosfere, po uvriježenim mehanizmima u prijašnjim razdobljima.

Ivan Rogić objavio je, uz ino, knjige 'Tehnika i samostalnost', 'Urbani izazovi', 'Infrastruktura kao razvojni izazov u većim hrvatskim gradovima' (skupina autora), 'Kuća pokraj mora: povremeno stanovanje na hrvatskoj obali' (skupina autora).