Više od godinu dana nakon razornog potresa na Baniji, tisuće ljudi i dalje živi u uvjetima koji su daleko od ljudskih. Ovo je jedna takva priča: nesretna obitelj Gregurić i jedna rabljena kamp kućica iz Istre.
"Prije nekoliko dana se u par navrata ponovno zatreslo tlo. Ne da nam da zaboravimo, valjda nas želi podsjeti da još uvijek nismo sigurni. Kuća je načeta, pa se svakim novim podrhtavanjem dodatno šire pukotine u njoj. Stropovi vise još gore nego prije godinu dana. Ne smijemo biti u njenoj blizini jer se svakim trenom može urušiti. Što se tiče bilo kakvih pomaka u stručnom vještačenju, rušenju ili eventualnoj obnovi, do sada se nije poduzelo baš ništa", priča Ljubica Gregurić godinu dana nakon naše posjete malom stočarskom gospodarstvu njene obitelji, uzdrmanom i najvjerojatnije trajno oštećenom nakon prošlogodišnjeg potresa.
Prizor koji smo zatekli kod tete Ljubice u zaseoku Roviška nedaleko od Gline obilazeći potresom pogođenu Baniju prvog siječnja u popodnevnim satima, bio je, blago rečeno, nepodnošljivo žalostan. Kuća, još uvijek na nogama, izvana skoro pa normalnog izgleda, ali definitivno razdrmana i neupotrebljiva, u svojoj je unutrašnjosti uprizorila svu silu bijesnog potresa.
Dnevni boravak nalikovao je gradilištu, u prašnjavoj spavaćoj sobi golemi se ormar srušio na krevet gdje, tek pukom srećom, nije ležala kćer tete Ljubice. Peć je potres kompletno izbacio iz zida, zidovi su bili puni pukotina, dok je scenarij u kuhinji odavao vrijeme i period godine u kojem se zbio potres, piše Glas Istre.
Vrijeme je stalo. Pod krhotinama kuće ostalo je prašnjavo povrće za juhu i pečenje pokriveno aluminijskom folijom. U razrušenoj kući obitelji Gregurić odvijao se tek jedan od onih dana između Božića i Nove godine. Obitelj se spremala objedovati. Majka Ljubica pripremala je ručak, sin se presvlačio za odlazak na posao, a njena je kćer postavljala stol.
Odjednom se tlo snažno zatreslo, počeo je padati strop, a s njim i sav namještaj. Iako u šoku, Gregurići su u naletu panike odmah potrčali na otvoreno. Od čuvenog trećeg, najjačeg potresa, dugo nisu došli k sebi. Narednih par noći su, od straha, spavali u automobilu.
Je li se u danima, tjednima i mjesecima nakon razornog potresa i našeg posjeta štogod promijenilo, je li bilo kakvih pomaka nabolje, jesu li se nadležne službe pomakle s mjesta, na sva ta pitanja teta Ljubica odgovara da su sve aktivnosti stale tek par dana nakon zadnjeg potresa. Kako su ubrzo poslije Nove godine krenuli radni dani te su se ljudi, malo po malo, vratili svojim poslovima, uključujući i volontere koji su neumorno pomagali u privremenoj sanaciji štete i zbrinjavanju unesrećenih, tako su Gregurići ostali sami. Bez potpore i utjehe, prepušteni sami sebi.
- Pomoći je bilo sve manje i manje, da bi je na kraju bilo gotovo ništa. Na lice mjesta su, ne samo kod nas, trebali izaći inženjeri koji bi odredili opseg potrebnog rušenja. Primjerice, može li se štogod ostaviti, ili treba sravniti kuću do temelja. Međutim, nitko nas nikada nije kontaktirao, a sve što znamo dolazi nam iz medija. Kada zovem nadležne, kažu da nema stručnjaka. Odgovorni se ljudi, nažalost, ne pridržavaju onog što govore. Potpuno smo izgubili svaku nadu i više ne vjerujemo nikome, potišteno priznaje teta Ljubica, a nama postavljanje dodatnih pitanja postaje sve teže.
Uz dvoje već odrasle djece, Ljubica još uvijek spava u doniranoj, ali hladnoj kamp kućici od 18 kvadrata, a po danu se obitelj grije u malenoj prostoriji koju su privremeno, u danima nakon potresa, načinili samoorganizirani volonteri iz svih krajeva Hrvatske.
- Mislim da je kamp-kućica iz Istre, na njoj piše Kamp Stoja. Ima wc i tuš kabinu, pa se možemo i okupati. No, kad vani suviše zahladi, klima prestaje raditi pa preko dana živimo u drvenoj prostoriji gdje imamo peć. Na povratak u kućicu, navečer, dobro se pokrijemo i spavamo. Moja majka nije mogla ostati i živjeti u ovim uvjetima, pa je privremeno otišla kod svoje sestre, priča nam Ljubica.
Ipak, za obitelj Gregurić je nakon potresa postojao alternativni smještaj, no bili su primorani ostati zbog stoke. Pedesetak krava, peradi i svinja, samo su dio ovog malog obiteljskog gospodarstva. Životinje se ne mogu nahraniti same, a Gregurići su o njima ekonomski ovisni. Uslijed urušavanja krova štale nastradalo je i jedno tele - oko pet tisuća kuna štete, piše Glas Istre.
