Organizatori današnjeg okupljanja upozoravaju i da je brojka od otprilike 470 beskućnika u cijeloj Hrvatskoj nerealna jer se odnosi samo na broj beskućnika u prihvatilištima. Prikriveni beskućnici su oni koji žive u ruševinama, napuštenim zgradama ili općenito u neadekvatnim uvjetima stanovanja. Kada se uzme u obzir i broj prikrivenih beskućnika, tada broj beskućnika u Hrvatskoj znatno premašuje trenutne smještajne kapacitete u prihvatilištima.

Bivši beskućnik i organizator skupa Mile Mrvalj upozorio je kako je beskućništvo u Hrvatskoj postalo masovnija pojava i postaje sve veći problem. 'To je problem koji ova Vlada kao i sve dosadašnje vlade pokušavaju stavljati ispod tepiha', naglasio je, dodavši da su predrasude o beskućnicima i dalje veoma aktualne, a to je da se radi o alkoholičarima, narkomanima i neradnicima.

Ogroman broj beskućnika, istaknuo je Mrvalj, su ljudi koji su raznim ovrhama, kreditima i jamstvima izgubili sve što su imali, a 95 posto ih je u raznim depresivnim stanjima. 'Hrvatska je u Europi na prvom mjestu po broju multimilijardera po glavi stanovnika, ali i na prvom mjestu po broju građana koji nemaju nikakva prava jer se beskućnici vežu za osobnu iskaznicu. Ako je nemaš, ne postojiš', naglasio je.

Najtužnijim je ocijenio to da postoji zakon prema kojem se beskućnik koji nema mogućnosti da plaća najam neke sobe, može prijaviti na adresu centra za socijalnu skrb kako bi dobio osobnu. Ipak, dodao je, ne postoji mehanizam kako to provesti u djelo.

'U velikom broju slučajeva kada taj jadnik zakuca na vrata samo mu se kaže da ako nema osobnu, ne može ništa, on izađe i tu završi cijela priča'. S druge strane, kazna za nesposjedovanje osobne je 3000 kuna, a za lažno prijavljivanje 5000 kuna.

Velik broj beskućnika nema prijavljeno prebivalište pa zato ne mogu ostvariti niz prava, od prava glasa do prava na korištenje pučke kuhinje, smještaja u prihvatilište i socijalnu pomoć.Na letku koji su danas organizatori dijelili, između ostalog, ističe se i da rezultati istraživanja pokazuju da su uzroci beskućništva u većoj mjeri socio-ekonomske prirode, a u manjoj mjeri rezultat osobnih karakteristika. Beskućnici su stigmatizirani pa zato teže pronalaze i zadržavaju posao, ostvaruju prava te uspostavljaju socijalne kontakte.

Gradovi u Hrvatskoj ne raspolažu odgovarajućim stambenim fondom za hitne slučajeve zbrinjavanja. Problem je nedostatak stambene politike i lokalnih programa stanovanja socijalno ugroženih građana. Loša zakonska regulativa i nepridržavanje zakona dodatno im otežavaju izlazak iz položaja u kojem se nalaze.

Pravobraniteljica: nedostaju istraživanja o problemima beskućnika

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović, povodom Svjetskog dana beskućnika, upozorava da u Hrvatskoj još uvijek ne postoji istraživanje o problemima i statusu beskućnika, na temelju kojih bi se kreirale politike i programi o njihovoj skrbi te poboljšalo uvjete života te marginalizirane skupine društva.

Diljem svijeta, već četvrtu godinu, obilježava se Svjetski dan beskućnika kada svi dionici nastoje raznim aktivnostima skrenuti pozornost čitavog društva na probleme ljudi koji su, nerijetko ne svojom krivnjom, ostali bez onog osnovnog – doma. Beskućništvo po svojoj težini i složenosti u brojnim aspektima pripada zasigurno u sam vrh socijalnih problema društva.

Pravobraniteljica Vidović u priopćenju upozorava da beskućništvo nikako ne bi smjelo biti trajno, već samo privremeno i kratkotrajno stanje, te da socijalna isključenost i loši uvjeti života uzrokuju niz fizičkih i mentalnih poteškoća.

Ti se problemi, ističe, uz bolju socijalnu integraciju i uz kvalitetnu suradnju svih pružatelja usluga privremenog smještaja i centara za socijalnu skrb, mogu bitno ublažiti ili ukloniti. Potrebno je i što prije proširiti kapacitete i postići ravnomjernu mrežu prihvatilišta ili prenoćišta na području cijele Hrvatske, a posebno u onim gradovima gdje ih još nema.

Neprihvatljivo je, kaže, da se u prihvatilištima za beskućnike u 'kratkotrajnom smještaju', preko pet i više godina, nalaze starije osobe kojima bi primjeren smještaj trebao biti u udomiteljskoj obitelji ili domu za starije osobe.

Pravobraniteljica upozorava i na neprihvatljivost da se u prihvatilišta smještaju osobe s mentalnim oštećenjem koje bi zbog svojih specifičnih potreba trebale biti kod drugih pružatelja socijalnih usluga. Nije rijetkost, kaže, da u Hrvatskoj i mlade osobe svoj dom nađu u prihvatilištu nakon napuštanja domova za nezbrinutu djecu te mlađe punoljetne osobe bez roditeljske skrbi. Umjesto smještaja u prihvatilište za beskućnike, njima bi trebalo pomoći da se uključe u samostalan život, u što treba uključiti državne i javne službe, poručuje pravobraniteljica Vidović.