Uoči Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama (25. studenoga), Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH predstavio je javnosti 23. studenoga rezultate istraživanja 'Zaštita prava i pružanje podrške žrtvama/svjedocima nasilja u obitelji', koje je Ured u suradnji sa Ženskom sobom – centrom za seksualna prava iz Zagreba, kao izvršiteljem posla, proveo na 572 ispitanika na području cijele Hrvatske, u razdoblju od travnja do rujna ove godine. Ovih dana Europska komisija u Bruxellesu organizira Europsku konferenciju o suzbijanju nasilja nad ženama, pa je i ovo istraživanje dio sve većeg interesa i probuđene svijesti o ozbiljnosti toga problema
U Hrvatskoj svaka treća žena doživi neku vrstu psihičkog ili fizičkog nasilja u obitelji. Prema službenim podacima policije, godišnje se prijavi i registrira od 14.000 do 22.000 slučajeva obiteljskog nasilja, u kojima su 71 posto žrtava žene, a cilj
ovog istraživanja je – kaže predstojnica Ureda za ravnopravnost spolova, mr. Helena Štimac-Radin - utvrditi kolika je doista realna potreba za pružanjem pomoći i podrške žrtvama ili svjedocima obiteljskog nasilja te kako je poboljšati i unaprijediti.
Istraživanje je provedeno na dvije skupine ispitanika: 183 žrtve nasilja (otprilike jedan posto od službeno prijavljenih) i 389 djelatnika u šest nadležnih institucija, javnih ustanova i organizacija civilnog društva, od policije i sudova do skloništa i centara za socijalnu skrb. Većina potonjih je upoznata s postojećim zakonima i mehanizmima zaštite žrtava, sudovi, ministarstva i policija najbolje, a najmanje centri za socijalnu skrb i osobe s područja zaštite mentalnog zdravlja. U posljednjih šest mjeseci dodatnu je edukaciju prošlo najviše sudaca, policija i organizacije civilnog društva. Više od 90 posto ih smatra da je nasilje u obitelji česta ili izrazito česta pojava, a manje od trećine vjeruje da se problemu ne pristupa na najbolji mogući način. Sa žrtvama najviše izravno rade policija i organizacije civilnog društva, a većina ih smatra da javni mediji nedovoljno prenose informacije o radu potrebnih servisa i mehanizama pomoći. Sa servisima za pomoć i zaštitu žrtava, najmanje surađuju državna odvjetništva i ustanove za zaštitu mentalnog zdravlja, a kao glavni problem – navodi koordinatorica Ženske sobe mr. Maja Mamula – tu je preopterećenost poslom, nedostatak stručnih edukacija, što im rad sa žrtvama nije primarni fokus i što nemaju odgovarajući radni prostor.
Od druge ciljne skupine, svih su 183 ispitanika žene u dobi od 18 do 66 godina iz šest hrvatskih regija, koje su u trenutku provođenja istraživanja – kaže psihologinja iz doma za djecu i odrasle – žrtve obiteljskog nasilja Duga – Zagreb, Ivana Dijanić Plašć - bile na smještaju u nekom od skloništa ili su dolazile u savjetovališta za žrtve obiteljskog nasilja. Sve navode da su doživjele neki oblik psihičkog nasilja, 94 posto ih je iskusilo fizičko nasilje, 66 posto neki oblik ekonomskog te 50 posto seksualnog, dok ih je 40 posto i u trenutku ispitivanja bilo žrtva nekog od oblika nasilja u obitelji. U 96 posto slučajeva nasilnik je bio muž, odnosno partner ili bivši partner, a nasilje je trajalo od tri do 51 godine. Najviše ih je u starosnoj dobi od 41 do 45 godina, 46 posto ih je u braku, 45 posto nezaposleno, 80 posto ih ima primanja ne veća od 2.500 kuna, a 35 posto ih je u djetinjstvu bilo svjedok nasilja u obiteljskom domu.
Prije obraćanja za pomoć policiji, prvo su se povjerile prijateljici, zatim nekom članu obitelji, pa tek potom stručnoj osobi, a najmanje informacija o pomoći dobile su putem elektronskih medija. Više od 60 posto ispitanica nasilje je prijavljivalo policiji dva i više puta, 70 posto njih osobno, a dobra iskustva imaju s organizacijama civilnog društva, medicinskim osobljem i centrima za socijalnu skrb, izrazito loša s policijom i sudovima, a o njihovim pravima najčešće su ih informirale organizacije civilnog društva.
Iz ovakvih brojki i saznanja lakše će se iščitati rad pojedinih ustanova i dobiti jasnija slika o potrebama žrtava nasilja, u trenutku kada je prema preporukama Vijeća Europe u Hrvatskoj potreban mnogo veći broj servisa od postojećeg, kada u skloništima kronično nedostaje raspoloživih mjesta, kada su specijalizirani servisi koncentrirani u Zagrebu, i kada treba ozbiljno poraditi na prevenciji.
