U regiji Černihiv nedavno su sahranili 20-godišnjeg vojnika, poginulog na bojišnici u Donbasu, gotovo 700 kilometara istočno. Njegova sudbina nije iznimka; on je samo jedan od mnogih koji svakodnevno gube život u rusko-ukrajinskom sukobu. Iako je vojni vrh usmjeren na održavanje linija, vojnici su iscrpljeni nakon više od dvije godine gotovo neprekidnih borbi.

Život na rubu izdržljivosti

Oleh, jedan od vojnika na prvoj liniji, bori se od 2014. i prvih posezanja Rusije za ukrajinskim teritorijem. 'Moji suborci i ja smo umorni. Svi se žele odmoriti, žele kući svojim obiteljima. Oni koji su uspjeli preživjeti sada traže predah. Rat je konstantna prijetnja za život i potrebna nam je pauza', objašnjava Oleh.

Mnogi vojnici dijele njegovo mišljenje. Neprekidna opasnost, fizička i psihička iscrpljenost sve više uzimaju svoj danak. Neki su vojnici doživjeli nervni slom, bore se s noćnim morama, a drugi jednostavno više ne mogu izdržati i odlaze s položaja, piše Tagesschau.

Prije nekoliko tjedana mladi vojnik privukao je veliku pažnju ukrajinske javnosti otvoreno priznavši da je iz protesta zbog nedostatka rotacija napustio svoju poziciju. Njegov slučaj nije usamljen – sve je više vojnika koji biraju ovaj put zbog straha da će, zbog preopterećenosti, postati neupotrebljivi na frontu.

Mobilizacija koja nije uspjela

Jedan od ključnih problema s kojim se Ukrajina suočava jest neuspjeh u razvoju pravednog sustava mobilizacije i rotacije vojnika. Nakon više od dvije i pol godine rata ukrajinska vojska nije uspjela uspostaviti sustav koji bi omogućio predvidljive rokove za demobilizaciju. Ovo izaziva ogorčenost među potencijalnim regrutima te u nedostatku jasnih pravila jednostavno ne žele pristupiti oružanim snagama.

Oleh to potvrđuje: 'Mnogi moji poznanici prate situaciju u vojsci i ne žele se pridružiti jer nema jasnih rokova. Pokušavaju na sve načine izbjeći vojnu službu. Da postoje jasni rokovi za demobilizaciju, ljudi bi znali da nakon određenog vremena mogu ići kući. Ovako vlada neizvjesnost.'

Nedostatak novih regruta stvara dodatni pritisak na one koji su već iscrpljeni dugim boravkom na frontu. Mnogi se vojnici jednostavno osjećaju napušteno, zaboravljeno od civila koji, daleko od bojišnice, vode naizgled normalan život. Kako borbe traju, vojnici imaju sve manje kontakta s prijateljima koji nisu izravno uključeni u rat, što samo povećava osjećaj otuđenosti i frustracije.

Dezerterstvo i bijeg

Dok na istoku zemlje vojnici gube živote, na zapadu mnogi muškarci pokušavaju ilegalno napustiti Ukrajinu. Zbog zakona koji zabranjuje onima između 18 i 60 godina da napuste zemlju, osim u posebnim slučajevima, krijumčarenje ljudi postalo je unosan posao za korumpirane službenike. Broj muškaraca koji su uspjeli pobjeći nije poznat, kao ni broj onih koji su uhvaćeni u pokušaju bijega.

Vitali Vasilovič, graničar na granici s Mađarskom, prati ovaj problem iz prve ruke. Prema njegovim riječima, mjesečno bilježe između 10 i 15 pokušaja bijega na dionici dugoj nešto više od 14 kilometara. 'Neki vrište, neki se boje. Neki pobjegnu ili pokušavaju pobjeći, drugi se bore. Ljudi su različiti i imaju različite motive', kaže Vasilovič.

Sukob između osobne i kolektivne odgovornosti

Kirilo, muškarac u srednjim tridesetima, odlučio je sakriti se od vojne službe. Iako je isprva razmišljao o tome da ide u rat, s vremenom je promijenio mišljenje. 'U početku sam stalno razmišljao o tome da odem na front. Ali kako su prolazili mjeseci, postalo mi je jasno da rat nije romantičan. To su bol, krv i suze.'

On je samo jedan od mnogih koji pokušavaju izbjeći vojnu službu. Mnogi od njih ne žele biti smatrani izdajnicima domovine, ali osjećaju da im je osobna sigurnost važnija od kolektivne odgovornosti prema zemlji. 'Za mene se tu ne radi o dužnosti, već o izboru. Možda ću, ako bude potrebno, radije izabrati zatvor nego rat. Jer iz zatvora možeš izaći, ali iz groba ne', objašnjava Kirilo.

Stalni gubici i rastuće groblje

Vojnici na frontu i dalje ginu, a broj mrtvih i ranjenih samo raste. Na grobljima diljem Ukrajine otvaraju se nova grobna mjesta, a u glavnom gradu Kijevu svakodnevno se povećava more zastava koje simboliziraju poginule.

'Istina je da ljudi zaboravljaju na rat. Isto je bilo i u Donbasu. Mi vojnici smo razočarani što nas zaboravljaju, pogotovo kada vidimo kako naši suborci ginu, a ljudi ovdje vode normalan život i ne zanimaju se ni za što', kaže Oleh, ogorčen zbog ravnodušnosti mnogih civila.