Pod krošnjama kojima patroliraju majmuni uvijek naoružan lukom i strijelom, kamufliran do nevidljivosti luta u potrazi za divljim svinjama i vješto izbjegava svaki kontakt s došljacima.

O njemu i njegovim životnim navikama zna se malo, gotovo ništa. Brazilski su stručnjaci za njega prvi puta čuli prije desetljeće i pol, a više ekspedicija bezuspješno je pokušalo uspostaviti miroljubiv kontakt s njim. 2007. godine farmeri i proizvođači drva opasno su mu se približili pa je država zaštitila područje veličine 80-ak četvornih kilometara oko njegovih nastambi. Još uvijek je ondje i još uvijek je sam.

Povijest bilježi tek nekoliko sličnih slučajeva samoizolacije. Brazilskom domorocu najviše se približila tzv. 'Osamljena žena San Nicolasa' – indijanka, lovac na vidre, koja je prvi put primijećena 1853. godine na jednom otoku uz kalifornijske obale. Ondašnji katolički svećenik poslao je čamac po nju, no žena je umrla samo nekoliko tjedana nakon što je 'spašena', vjerojatno slično nesretna kao što je bio i Dersu Uzala kojeg su u poznatom filmu Akire Kurosave ruski vojnici iz šume odveli u grad.

Brazilski indijanac sigurno nije jedini posljednji pripadnik nekog plemena koji je živio u ekstremnoj osami. Nije jedinstven ni po tome što za njega znaju vlasti. Ono što ovaj slučaj čini presedanom jest nov pristup stručnjaka. Naime, razvijena su društva dosad uvijek asimilirala domorodačke zajednice s kojima su došle u dodir i tako im preoblikovale sudbinu. Nakon brojnih uglavnom tragičnih pokušaja asimilacije ljudi koji nastanjuju rijetke preostale divljine na Zemlji, Brazil je ovaj put odlučio iskušati drugačiji, eksperimantalan pristup nazvan 'načelom nekontaktiranja'.

Glasine o samotnom indijancu prvi su se put počele širiti među šumskim radnicima u pokrajini Rondoniji 1996. godine. Vlasti su na teren poslale stručnjake za kontakte s izoliranim domorodačkim plemenima koji su pronašli jednu od njegovih koliba – maleno sklonište pokriveno palminim granama s neobičnom rupom usred poda. Pokušali su ga pronaći, međutim, ubrzo su shvatili da bježi i napušta utočišta čim mu se približe. Budući da kopanje pravokutne rupe duboke metar i pol u središtu nastambe nije nikada zabilježeno kod okolnih plemena, zaključili su da vjerojatno nije odbjegli pripadnik nijednog od njih.

Kada su mu konačno uspjeli prići, otkrili su da je star 30-ak godina, da se kreće gol uvijek naoružan lukom i strijelama te da nije oduševljen njihovim posjetima. Štoviše, za jednog takvog bliskog susreta poslao im je jasnu poruku što misli o njihovom društvu – strijelu u grudi člana tima. Kontakt je propao, međutim, pokazalo se da je za neprijateljstvo imao jake razloge – tim je pronašao ostatke 14 sličnih nastambi s rupama u sredini koje su razorili buldožeri doseljenika vječno gladnih zemlje.

Ovakvi sukobi nisu rijetkost u Brazilu. Vlasti su 1988. ustavom indijancima zagarantirale pravo na zemlju na kojoj žive. No nažalost, zakon je potaknuo doseljenike na progon plemena čiji su im teritoriji zapeli za oko. Tako se nakon jednog miroljubivog kontakta s izoliranim plemenom Akuntsu broj njegovih pripadnika smanjio na samo šest. Poglavica je ispričao da su ostale pobili došljaci naoružani pištoljima i motornim pilama. Današnji farmeri Rondonije tvrde da nemaju pojma o nikakvim masakrima, međutim, ne ustručavaju se glasno prosvjedovati protiv stvaranja rezervata za domorodačka plemena. Po njima je besmisleno za samo jednog čovjeka čuvati 80-ak četvornih kilometara zemlje koja bi mogla prehraniti tisuće ljudi. No ovaj argument ne zvuči uvjerljivo kada se zna da tisuće kilometara iskrčenih površina u Amazoni danas stoje napuštene i neiskorištene.

Zbog svega ovoga brazilske vlasti slučaj samotnog indijanca danas tretiraju kao problem zaštite ljudskih prava, a ne gospodarski.

No pitanje je koliko dugo može u samoizolaciji opstati čovjek koji sije tek malo kukuruza oko svoje kuće, a hrani se uglavnom divljim životinjama koje ulovi lukom i strijelom ili stupicama – rupama u zemlji naoružanim šiljcima. Znaci koje ostavlja po drveću govore da prakticira duhovni život, što mu, kažu stručnjaci, može pomoći da preživi ekstremnu izolaciju posljednjeg čovjeka u njemu poznatom svijetu. Ipak, čudo je da je još uvijek živ u vrijeme kada korporacije u potrazi za jeftinim resursima prodiru sve dublje u zadnje oaze divljine. Neki Brazilci vjeruju da bi mu upravo razvoj tehnologije mogao pomoći jer su mediji glas o njemu pronijeli svijetom, a Google Earth i slični programi vlastima omogućuju dobar nadzor nad njegovim rezervatom.

Kako god bilo, treba se nadati da će novi pristup po 'načelu nekontaktiranja' brazilskih vlasti samotnom indijancu osigurati koliko - toliko miran život i dostojanstvenu smrt.

U svijetu danas postoji 100-injak 'netaknutih' plemena, od kojih više od polovice živi u Brazilu i Peruu. Nažalost, populacija im se uglavnom drastično smanjuje jer im 'civilizacija' uzurpira staništa ili ih ubijaju bolesti suvremenog društva. 2008. godine istraživači su u brazilskim džunglama iz zrakoplova snimili pleme Envira koje je na buku metalnih ptica odgovorilo strijelama i kopljima.