Opasnost od izbijanja pandemije u klaonicama događa se u velikom broju zemalja širom svijeta i to bi, strahuje se, moglo imati dugoročne posljedice na opskrbu hranom. Situacija je najgora tamo gdje se pojede najviše mesa, u Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima je virus ušao u čak 180 klaonica i pogona za preradu hrane. Slično se događa u drugim zemljama: Irskoj, Španjolskoj, Australiji, Njemačkoj, Brazilu, Kanadi, Velikoj Britaniji...

Više je razloga za to što se pandemija širi klaonicama, kaže Ben Lilliston s međunarodnog Instituta za poljoprivredu i trgovinsku politiku. Loši radni uvjeti u kojima se previše ljudi tiska na premalo mjesta, radnici migranti koji često stanuju u nehigijenskim uvjetima samo su neki od njih. Nije pomogla ni činjenica da su klaonice i pogoni otvoreni sve vrijeme krize.

Zaraza se širi velikim pogonima

Problem je posebno izražen tamo gdje kolo vode velike kompanije, kao što su Cargill, JBS, Smithfield ili Tyson. Mnoge male klaonice zatvorene su posljednjih godina, a posao su preuzeli ogromni pogoni u kojima rade tisuće ljudi. Tako nastaju 'najuža uska grla agrobiznisa', kako je situaciju opisao jedan kritičar.

U Americi je dosad zabilježeno između pet i deset tisuća slučajeva zaraze među djelatnicima mesoprerađivačke industrije, a njih više od 20 podleglo je virusu. Poteškoće s poštivanjem razmaka između ljudi i održavanjem higijene glavni su faktori rizika.

Posljednjih tjedana zatvoreno je više od 20 pogona, a samo u klaonici svinja u Južnoj Dakoti zabilježeno je više od 850 potvrđenih slučajeva zaraze. U strahu da će ostati bez posla, radnici su nastavljali raditi i kad su osjećali simptome bolesti. Radnicima peradarske kompanije Tyson ponuđen je pak bonus od 500 dolara samo da nastave raditi, piše Guardian.

U Kanadi je 949 slučajeva potvrđeno u Cargillovoj tvornici u Alberti, u Australiji su zbog 70 zaraženih zatvorili pogon Cedar Meats u Melbourneu kao bi sve prostorije raskužili od virusa. U Brazilu se zaraza proširila u devet pogona, a virusu je izloženo više od 16.000 radnika.

Pandemijom su pogođene i klaonice u Irskoj. Službeni podaci govore o 560 zaraženih u deset tvornica. Pozitivno je bilo više od trećine zaposlenika od ukupno 120 klaoničara Rosderre u Co Tipperaryju, a Dawn Meats je prošli petak zbog proboja virusa zatvorio pogon u Westmeathu. U Španjolskoj se pak nisu mogli složiti o broju zaraženih, a prvi serološki testovi pokazali su da je riječ o 200 ljudi.

Gastarbajteri najčešće žrtve koronavirusa

U Njemačkoj se bilježi više od 300 potvrđenih slučajeva zaraze u tvornici Müller Fleisch iz Birkenfelda. U velikoj klaonici Westfleisch pokraj Münstera registrirano je 205 zaraženih, a masovna testiranja još traju. Najmanje 13 osoba završilo je na bolničkom liječenju, javlja DW. U velikoj klaonici u Bad Bremstedu na sjeveru Njemačke zabilježeno je 119 zaraženih, a prošli mjesec virus je ušao i u klaonicu na jugu zemlje. Oboljeli su najčešće stranci, radnici s juga i istoka Europe.

Prosječni Nijemac godišnje pojede 60 kilograma mesa, a da bi se tolika količina hrane isporučila u trgovine, u mesoprerađivačkoj industriji radi više od 100.000 ljudi; trećina ih dolazi iz istočne Europe. Najčešće je riječ o Rumunjima, Bugarima ili Poljacima koji rade i žive onako kako gastarbajteri oduvijek žive: puno i naporno rade na pokretnim trakama, plaće su im niske za njemačke uvjete, a smješteni su često u masovnim spavaonicama, bivšim kasarnama, s po 12 ležajeva u jednoj sobi.

Smjene im, kažu, traju i po 12 sati dnevno, a plaća iznosi 1500 eura bruto. Od toga im se onda odbijaju porezi i osiguranja, a od onoga što im ostane moraju platiti i smještaj i hranu. No i to je bolje nego da kod kuće rade za još manji novac ili primaju milostinju na burzi.

O lošim uvjetima prije se nije razmišljalo

Kako oni žive, nije nikakva državna tajna, piše DW. To godinama znaju i menadžeri i posredničke tvrtke koje dovlače radnike u Njemačku, zna to i policija, poznato je i vlastima, od lokalnih razina do samog vrha u Berlinu. Do izbijanja pandemije ti loši uvjeti nikome nisu smetali.

'Nitko nije prisiljen doći u Njemačku da bi ovdje zaradio više novca nego u svojoj zemlji', bio je najčešći odgovor.

S pandemijom se puno toga počelo mijenjati. Odjednom mnogi razmišljaju o lošim uvjetima u kojima se radi sve kako bi cijena hrane bila što niža, a proizvodnja što veća. A njemačka industrija mesa proizvodi toliko puno da robu po dampinškim cijenama izvozi širom svijeta, čak i u Kinu?!

Začarani krug ekološke katastrofe

Klaoničari nisu jedini koji stradavaju zbog takve politike velikih kompanija. Seljacima se nudi niska otkupna cijena za životinje koje drže u skučenim prostorima i kljukaju ih antibioticima da bi ostale zdrave do klanja. Šopaju ih jeftinom sojom i kukuruzom dovučenim iz Južne Amerike, u kojoj se zbog profita uništavaju prašume kako bi se napravilo više mjesta za uzgoj hrane...

Radna filozofija visoke produktivnosti i niskih plaća, po kojoj radnici nemaju pravo ni na bolovanje ni na zdravstvenu zaštitu, sad dolazi na naplatu. Sve je počelo još osamdesetih, kad je i započela ova utrka za profitom kojim će se namiriti dioničari, bez pitanja za cijenu, smatra sociologinja Marion Nestle, profesorica prehrane i javnog zdravlja Paulette Goddard na Sveučilištu New York i gostujuća profesorica prehrambenih znanosti na Sveučilištu Cornell.

Ljudi se počinju pitati u kakvom to svijetu živimo, kako funkcionira sustav i što će se dogoditi s opskrbnim lancem. Propitkuje se čak i položaj radništva te zazivaju njihova veća prava.

Megakompanije kao što su Cargill, JBS, Tyson i BRF tvrde da čine što mogu kako bi se popravila situacija. JBS je tako zaposlio epidemiologe, BRF plaća konzultante koji će ih savjetovati što im je činiti. Tyson je pak odlučio nagraditi djelatnike sa 120 milijuna dolara bonusa. Posebne mjere zaštite radnika, uključujući poštivanje razmaka, češći odmori, dopuštanje boležljivima da ostanu kod kuće i podjela maski zaposlenima - sve to odjednom postaje 'novo normalno'.

Zdravlje i sigurnost radnika odjednom su se našli u središtu poslovnih politika sustava koji se brinu za opskrbu stanovništva hranom, a 'dobar razum, oprez, suradnja i razumijevanje' ključne riječi njegova opstanka i održivosti.